STUP OD SOLI

Volio bih počet`
retke pisat`
smjelo,
hrabro,
izbjeć` svu patetiku
i ta sranja
koja ruku vode moju,
koja čine zrak
što dišem,
koja mene čine
mnome
pa ih valjda
zato pišem.
Volio bih
sliku sebe
pokraj mora,
onog Mrtvog,
pretočiti u slova,
da slanoću kušam
svoju,
i kroz papir
i kroz tintu,
makar njome
nitko više
i ne piše,
samo na tren
da ne ćutim
u ustima
suzu svoju.
Volio bih...
Sebe samog
rastopiti,
izmrviti,
maljem razlomiti,
da osjetim
čiji li sam,
tko me htjede,
tko me posla?
Za kog stojim
sred divljine,
samoće presit,
težinom zguren,
smisla svoga
prazan osmijeh,
ni ne vidi se
ispod soli.
Volio bih
da se vratim
u beznađa svoga 
more,
možda njemu
fali dio
soli moje,
možda slađim 
postalo je
pa da vratim
ravnotežu
i opravdam
svoje - 
"tu sam"?
Volio bih pisat`
kako baš ja
krajeve svijeta 
držim,
kako ja sam
okosnica nekoga
morala,
intelekta,
smijeha!
Ali džabe...
Ni sam ne znam
ni otkuda,
ni od koga,
a ni kome
poslan ja sam,
dal` na blagoslov
il` prokletstvo,
dal` i Ti si
želja samo
opake samoće 
moje?
Volio bih
da sam stablo,
da me korijen
veže kući,
da sam ptica
pa da gnijezdo
domom zovem,
da sam štakor,
makar samo,
crn i  opak,
al` da pripadam
barem kamo.
Volio bih
biti njezin,
volio bih 
i tvoj biti ,
volio bih
samo biti -
da sam
nešto
makar nekom.
Ovako stojim
nasred ničeg,
ni ta fraza
točna nije,
Onaj gore
što me gleda,
Njemu ziher
ovo "ništa" -
ništa nije,
ako i On
nije samo
slaba nada
samoće moje?
Volio bih
da sam cvijet,
da moj miris
nekom osmijeh,
nekom sjetu
probudi
u srcu.
Volio bih 
da sam kesten,
da me dijete
ručicama
gladi svojim.
Volio bih 
bura biti,
svojom glazbom
uspavljivat`,
al` i budit`,
refurima
vale gonit`
pa o rivu ih
razbijat`.
Samo biti,
volio bih,
nekom` -
nešto.
Možda Ti znaš
zašto stup
od slane soli
treba stati
usred "ničeg",
ni od koga,
ni za koga,
a i nikud,
ako i Ti nisi,
samo slaba
nada
samoće moje...