JESEN JE...

Muza svima,
a i meni,
eh ta jesen,
bojom puna,
zvukom razasuta
poput lišća,
poput vjetra,
kao kiša...
...kapi njene
baš posvuda...
Vidjeh sebe
ispod lišća
žuta,
smeđa,
crvene paleta,
ispod grana 
ogoljenih,
prekrivačem sakrivena
šuštećim,
a tako
tihim,
samo korak
poremeti
savršeni mir
ispod kojeg
snivam...
...sama...
Toplo mi je,
razigrano,
sunce vidim 
kroza žile 
lista svakog,
sad je žuto,
sada smeđe,
pa se i u višnje boju
umah pretvori...
i moj smijeh
djeteta u tijelu žene
kroza krvi boju
lista
rastvori...
Ne vidiš me
ispod prekrivača 
meka,
suha,
šuštava lišća,
ne vidiš me,
a ja korak tvoj
prepoznam
čak po 
krckanju žute plahte,
poznajem te,
kad ugaziš,
lišće ti se,
saveznik moj,
o gležanj saplete,
k`o da kaže:
"Stoj!" -
nema ovdje 
žene te.
Puhne vjetar,
dal` je jesen
sa zapada došla,
il` joj istok
domom bješe,
podiže sve boje
s mene
sakrivene,
ja uzdahnuh 
sva u strahu:
"Otkrivena?!"
Al` se ona
mnome igra,
pa se vjetar 
učas smiri,
namigne mi
kao fakin,
vrati smeđe,
žuto lišće,
preko mene,
nage,
plahe,
nanovo
zametene.
U mirisu sam
tebe čula,
tu si negdje,
kišu dozv`o,
moči višnje
svud po meni,
njine boje 
teku mnome - 
bodypainting,
išarana sva sam
kao Pocahontas,
otkriti me nećeš,
jesen me skrila
poput kameleona...
U toj kiši, 
njenom zvuku,
svakoj kapi
po mom licu,
i u lišću,
svakoj boji
od te mase,
nema broja,
i u vjetru,
u toj snazi
koja nosi,
koja pleše,
igra,
vrati,
jesen koju
baš ne ljubim,
jesen koja
mene smara,
eh ta jesen,
muza svakom,
sad i meni,
baš odjednom.
Jesen, jesen,
skriva mene
ispod sebe,
kao kesten,
skinula me,
golu potom
u sebe 
pospremila,
sve od tebe
i zbog tebe
sakrila...
Kao kesten...
Dunjo moja,
miris ćutim,
korak snažan
šapne lišće,
kišu zovneš,
ona dođe,
vjetar služi
tebi,
dunjo!
Jesen je,
i u meni
i okolo,
u kukuruza sam
labirintu,
progonjena,
prestrašena?
Razigrana,
dunjo moja.
Nećeš naći
to što tražiš,
ni u lišću,
ni u kiši,
ni u vjetru,
nećeš naći,
ni u kestenu,
ni u dunji,
ni u labirintu,
nećeš naći
to što tražiš...
Nema ovdje
žene te...