MOJ KUTAK SREĆE

U ovom vrtlogu
suza,
u ovom vihoru
bola,
u ovom grotlu
straha -
ti si 
moj
kutak sreće.
U besmislu
koraka,
nadanja
praznih,
pustinji želja,
prašumi
sjete,
ti si 
moj
kutak sreće.
Dok jesenje lišće
pada po putu,
vjetar ga nosi
okolo mene,
i kiše njene 
pljušte posvuda,
ti si i dalje
moj
kutak sreće.
Dok zimski sjeverac
savija grane,
rosu smrzne
po travi,
po zemlji,
u kosti
uvuče dah leda
čeka da smrzne
i tijelo,
i dušu,
ti si i opet
moj 
kutak sreće.
Proljetni leptir
dok nektar pije,
a u meni tuga
kao da ništa
propupalo i nije,
voćka u cvatu,
pčela roj,
suncem obasjana lica,
a unutra ti si,
opet i opet,
kutak sreće,
samo moj.
I valovi morski,
ljeti što nose
svaku barku
i brod,
na pučinu toplih struja
i neznanih riba,
nemani svakih,
ti si i dalje
moj 
kutak sreće.
Da je godišnjih doba
bezbroj,
mjeseci i dana,
sati,
minuta
trilijun,
da mjena mjesečevih
nitko izbrojit` 
ne može,
ti bi i dalje bio
moj
kutak sreće.
I da svi ljudi
muški i ženski,
i da sva bića
na kugli zemaljskoj,
svi vjetrovi
i sve oseke
i sve plime
kažu:
"On je ništa!"
- ti bi i opet
bio 
moj
kutak sreće.
Dugo je trebalo
da te pronađem,
dugo je trebalo
da te upoznam,
dugo će trebati 
da te dotaknem,
možda nikad,
a možda
već sutra,
al` ti si 
i opet
moj
kutak sreće.
Kao i san,
ali na javi,
k`o poneki duh,
ali u tijelu,
kao utvara,
a tako stvaran,
kao u mašti,
a opet,
opipljiv,
moj
kutak sreće.
Ne dirajte
moj
kutak sreće,
ne traži ništa,
ne uzima ništa,
ne krade,
ne otima,
ne siluje,
ne razara,
to je samo
moj
kutak sreće.
Skriva me od svijeta,
od leptira,
od pčele,
od lista,
od kiše,
skriva me 
od mraza, 
sjeverca,
pučine,
od mene same - 
ponajviše.
Tješi me
i ljubi,
ljubavlju nekom
što dokaze 
nema,
što dodire
nema,
gdje usne 
ne ljube moje,
gdje ruke
ne griju moje,
gdje tijelo
ne troši tijelo...
Pustite mi
moj 
kutak sreće!
Sve će proći,
sve mjene,
sva doba,
svi vjetrovi,
svi muškarci
i sve žene,
al` on će
uvijek biti
moj
kutak sreće...