U toliko odvratnom svijetu da bih pobjegla u najskrovitiju rupu na kraju zemaljske kugle i sakrila se - zauvijek.
Počevši od međuljudskih odnosa preko sustava država pa završivši na kvazi ljubavi.
Upala sam u crnu rupu koju je ostavio meteor spoznaje o truleži koja nam je u srcima i kojom zadajamo nove generacije i sve je gore i gore...I gore...
Tko nam to odgaja djecu i pretvara ih u robote natprosječne inteligencije, informatičke pismenosti i totalnu odsutnost humanosti, empatije i suosjećanja? Tko nam hrani djecu da postaju olovni vojnici bez srca, a sa znanjem 15 stranih jezika? Kakve su to generacije pomlatka koje vodamo za ruku, hvališemo se po parkovima njihovim intelektom, a zatiremo u njima osnove kulture i čovječnosti?
Ne učimo ih bratoljublju, ne učimo ih međuljudskim odnosima, ne potičemo ih na ljubav!
Bitno je samo da nam je čedo pametnije/ljepše/sposobnije od susjedovog!
Nema veze ako se izruguje drugom ljudskom biću, ako mačkama petarde nabija u guzicu pa ih pali, nije važno čak ni ako dedi i babi ili materi i ćaći 24/7 govori da idu u "p***u materinu!", ne, to je smiješno i čak štoviše, poželjno jer dijete mora biti individua i njegov se karakter ne smije sputavati. Kada dijete od 4 godine babu tjera u "k***c" to je onda za krepat` od smijeha!!! Ne učiti dijete da pomaže starici prijeći cestu, nego čak suprotno, da joj izmakne štap iz ruke pa se cereka njenoj nevolji i bespomoćnosti. Da prolaze pored susjeda oborene gleve i niti "dobar dan" da ne znaju izreći.
Živimo u odvratnom svijetu...
Svijetu bez iole ljudskosti.
Bez elementarnog: "Kako si?"
Navikne se čovjek s vremenom...
Ma serem, ne navikne se nikada! Da, ok, ne moraš pitati kako sam ja.
Nije potrebno, više nije. Ali za dijete - moje, tvoje, bilo čije - pa je li teško upitati ako je bolesno, ako se dogodila prekretnica, ako je nečije to dijete - je li teško pitati "kako je"???
Traži li čovjek previše ako vapi za toplinom?
Ne postoje matere ni očevi, babe i didovi, nema obitelji, sve je pošlo na kvasinu. Ničije dijete zauvijek ostaje - ničije. Može izroditi potomstva i potomstva, ni na nj ni na potomstvo nitko neće ni pogled svrnuti. I umjesto da s godinama bude lakše, ne, sve je teže. Ne boli čovjeka više zbog sebe, nego upravo zbog - potomstva. Za nas je ionako već - prekasno.
Nema tu prozivanja, ne, nego samo - odvratnost prema svijetu u kojemu živimo.
Skriveni iza Boga. Ma kojeg Boga, ljudi Božji?!?!?! Iza kojega se Boga skrivate??? Boga ravnodušnosti? Boga sebičnosti? Boga hladnoće? Boga ignoriranja?
Kojeg Boga????
U koje čahure ste se spremni sakriti da ne bi osjećali? U koje molitvene zajednice i grupe po "fejsiću"? Da se ne bi morali suočiti sa životom, prošlošću, pogreškama? Mislite da će to sve Bog riješiti?
E pa - neće.
Bez vašeg sudjelovanja - neće!
Najveći vjernici sjede u prvim redovima crkvi, rekao bi čovjek nikada te ne bi izigrali. Zamoliš ih za uslugu, a oni hop, hop pa zajeb! I još ponosno uzdignute glave da se ja crvenim što sam ih uopće za uslugu zamolila?!?!?! Ljudi moji, stvarno sam glupa. Uzorni ljudi, pravo katolička familija, djeca uredna i počešljana - ministranti. Pored njih ja se osjetim kao Marija Magdalena - prije obraćenja. I vjeruješ takvim ljudima. Mislim, helouuu, sjede u prvoj klupi u crkvi, tik do nogu svećenika. Umalo da ne žive s njim, koliko su mu blizu. A, reklo bi se, ako su njemu blizu, onda su Njemu - još i bliže.
Friška figa!
Oni te zaribaju, a onda se ti osjećaš kao govno. Jer, oni su sigurno toliko blizu Bogu da je nemoguće da su te zaribali bez Njegova odobrenja. Njihov je obraz čist. Pričest bez svetogrđa.
U meni je zasigurno problem.
Da hoće, zgromio bi me munjom! Ali iz nekog razloga neće, pa samim tim njihovim podmuklim činom On valjda meni pokazuje koliko sam nedostojna....
U odvratnom svijetu živimo...
U svijetu u kojemu su doktori po ordinacijama skupa sa svojim medicinskim sestrama samo za ukras, kolutaju očima kada im dođeš u potrebi, cokću jezikom i ispuhuju jer si im oduzeo dragocjeno vrijeme s tom svojom bolešću, visokim tlakom ili temperaturom 45.
Ono zaštitno staklo na šalterima nije postavljeno radi klijenata, nego radi djelatnica, da ne bi slučajno, kada ih klijent omete u igranju Solitaire-a skočile preko pulta i iskopale mu oči. Sada su nokti čvršći, jači i trajniji - valjda zbog laka.
Prijatelji su tu samo dok vas trebaju. Dok im je loše pa vam se jadaju. Kad im je dobro - nestanu. Imali vi 20, 30 ili 50 godina. Ako ste navikli davati suosjećanje i prijateljstvo te ništa ne tražiti zauzvrat, budite sigurni - kada vam se dijete, pas, muž razboli - nitko vas od prijatelja neće pitati "kako je"?
Možda samo ja živim u tom odvratnom svijetu, osjećajući se izolirano i odbačeno. Možda je svima vama drugima super živjeti među "lidlićima" i onima koji ih tako prozivaju, među Markićkama koje određuju tko to jest ili nije obitelj, Marićima koji nikada neće odgovarati za financijske malverzacije u Gazde, među Gazdama kojima nikada neće biti loše koliko god kriminalnih radnji učinili, među flundrama koje popunjavaju scenu svojim intimnim dijelovima tijela i to je ono što plasiramo kao model na koji se naša djeca trebaju ugledati pa po parku već sa 6 godina mrdaju guzicama kao najveće namiguše.
Među Bernardicama i svima koje djecu daju alkoholičarima i ovisnicima koji onda tu djecu sje*u za čitav život jer im država po zakonu koji je donio ne znam tko "pametan" daje besplatno zamjenu za narkotike koju oni zloupotrebljavaju pa zakljucaju dok im se dijete guši u kinderbetu ili dovoljno poraste pa se naguta tatine ili materine terapije i zaspe zauvijek.Ili se dijete vuče s jednog kraja države na drugi, nagleda se promiskuiteta, namiriše alkoholnih para i nagleda intimnih scena kao u najtvrdokornijem porniću - sve pod izlikom "bolje ikakav roditelj nego nikakav".
Serem vam se ja na sve to!
Ako si ovisnik/ica - krepaj kao ovisnik/ica - sam samcat. Na Golom otoku. Ili negdje drugdje daleko od bilo koga kome možeš nanijeti bilo kakvu štetu. Emocionalnu ili fizičku. Ja sam invalid postala "u ime ljubavi". Moja "ljubav" je preživjela, sebično i neoštećeno.
A ja sam luđakinja za čitav život, i to bez desnog oka. Ionako je prekasno za mene. Ali za neke buduće generacije, za neku drugu djecu, za neke druge "ljubavi" - ovisnike KASTRIRATI. Ženama podvezati jajnike. Muškarce uškopiti.
Pa ločite. Ili se furajte. Krepajte!
Pazi ti foru: registriraš se kao ovisnik pa ti država daje terapiju kojom (p)održavaš svoju ovisnost. Do kraja života. Besplatno igle, šprice, besplatne komune, besplatne lijekove, besplatno savjetovanje - a zašto? Da se besplatno mogu rokati????
Ali nitko nikome ne daje za pravo uništavati DJECU.
Ni ovim "hoch" roditeljima koji uništavaju čovječnost svoje djece pretjeranim filozofiranjem i forsiranjem sposobnosti, a ni ovim jadnim bolesnicima koji se boje života.
Možda bih se i ja trebala sakriti iza Boga, ali ne ide. Sakrivanje mi nikada nije išlo. Gdje god da bih se sakrila, sebe bih našla.
Svoju savjest.
Nema tog Boga koji vam ušutkava savjest.
Puni ste lažne vjere, lažnih zakona koje krojite prema svojim potrebama i prepuni ste lažnih bogova.
Zapravo, prepuni ste govana.
Ja ne vjerujem u tog vašeg Boga!
Jer on i ne postoji.
Odvratan je ovaj svijet...
Tko je čiji? Nitko nije ničiji ako ne ispunjava očekivanja. Lako je na papiru. Papir svašta trpi. Jbt, ja da idem otvoriti policu životnog osiguranja, nemam nikoga na koga bih prenijela tu policu. ?!?!?! Od mora ljudi s kojima sam u rodu, od mora fejsbuk prijatelja, kumova i kuma, prijatelja iz djetinjstva - ej, ja nemam nikoga.
Sad će moralisti reći: "Sama si kriva!"
Jesam.
Jer ne njegujem odnose - odnosa radi.
Jer ne znam biti kurtoazna.
Jer sam nadrkana, asocijalna rospija.
Jer mi je bolje biti sama nego okružena brdom falsifikata.
Jer ne poštujem "vaše" zakone.
Jer me pokreće istina i strast.
Jer mi se živo fućka za vaše zakone, vaše propovjedi i vaše bogove.
Vaše muževe i vaše ljubavnike, vaše svekrve i punice, vaše žalopojke i kuknjavu, a istovremeno ste licemjeri gori od najgore svekrve.
Pitajte se kada ste za nekoga učinili nešto dobro i lijepo, a bez ikakve koristi?
Kada ste nepokretnom susjedu donijeli kilo mandarina?
Kada ste se bez razloga nasmiješili slučajnom prolazniku?
Kada ste nazvali nekoga koga zovete non stop kada vam treba, samo da ga upitate "kako ti je dijete"?
Odvratan je ovaj svijet i odvratni ljudi žive u njemu.
Ja sam jedna od njih i ne glumim da sam fina, dama, poštena...ne, pokvarena sam isto koliko ste i vi pokvareni.
Ali ja nemam tog boga da se iza njega sakrijem.
Ni boga alkohola, ni boga droge, a ni boga tih crkvi u kojima klečite, a potom bezdušnošću bičujete jedni druge.
Ja sam sama, grešna i izolirana svojom voljom.
Mizantrop.
Neka me...
Nema komentara:
Objavi komentar