U meni mnoštvo
sjena prebiva,
u mojoj duši
živi i sniva
svakoliko raslinje,
ponekad cvijeće,
a katkada trnje,
miomiris ciklama,
zumbula potom,
a onda smrad
Titan Aruma...
U meni,
dušo,
svakakve zvijeri,
od umilne pande,
koale i srne,
do opake hijene
što cerek svoj
sred kanjona iznjedri,
odjekuje stijenom,
šum divlje rijeke
i vjetar kroz grane -
zasjeni...
U meni svega,
anđela,
demona,
vrtlog ponosa smjela,
a potom
samo prašina
davno izgubljenog
leksikona...
U meni dušo,
čitava abeceda,
raštrkana,
razbacana,
bez ikakva reda,
nema ni broja,
ni slike,
ni uspomene
bez otiska 
krvava znoja... 
U meni,
dušo,
svakakva gužva,
danas sam tvoja,
sutra već - tuđa,
nikada svoja...
U meni raskoš
zlata i srebra,
truloga lišća,
slika prazna
u grijeh ogrezla,
dragulja pregršt,
blistavog sjaja,
u meni,
srećo,
tami nikada
- kraja...

 

Davno bijaše
to vrijeme ludo
kada u njenim očima
još tinjale su iskre,
plamičci strasti
u vrtlogu vatre...
Ne pamti ona
to vrijeme snova,
tek katkad sijevne
u zrcalu sjaj,
ponekad samo
pokoji plam
zaigra vješto
taj staromodan ples...
Davno je bilo
to doba vreve
u očima njenim
k'o ciganski žar,
harmonike pjev
i istine nagost,
kao da tijelo
ugrije noć...
Ne pamti ona
ni vatru,
ni plam,
ne sjeća se žena
ni golotinje sad,
u očima njenim
ugasla potraga
za istinom
k'o za Svetim Gralom,
u dim se pretvori
i želja,
i san,
od plesa osta
razbacano tijelo,
a harmonika posta
samo krameraj...

Postoje ta jutra
tamnija i od noći
mrkle,
postoje i ti dani
mračniji od rova
kletve,
ima tih sunca
crnjih i od
koščeve žetve...
Postoje te zore
jadnije od puste
bijede,
ama postoje i dani
u kojima te očaj
do grotla užasa
dovede,
a tek noć
koja bojom svojom
samu strepnju
kao paučinu
vješto - isprede...
Postoje ta svitanja
naših dana
u kojima ne sviće ništa
osim otvorenih rana,
postoje podneva,
zvizdan obijesnih
rugalica - kikseva,
sutoni nadanja
zdrobljenih u prah -
samo sjećanja...
Desilo se jutro,
podmuklo i
opako,
u danu više ništa
nije boja -
ionako,
noći moja,
drugo vjerna,
povedi žiće moje
u bezdan
uspomena...

"Neću te poljubiti, znaš?"
"Znam da nećeš."
"Kako znaš?"
"Pa, znam."
"Ma nemoj, sad me cimaš da napravim upravo suprotno, baš iz inata?"
"Ne, znam da me nećeš poljubiti."
Na te se riječi ona nagne prema njemu i noktima nježno pomiluje njegovu bradu, suptilno ga povlačeći prema sebi, istodobno ga gledajući u oči kao da govori:
"E, neće biti kako ti misliš da znaš!", istovremeno svjesna da je navučena upravo na ono što on želi.
Dotaknula je njegove usne i u taj čas poželjela umrijeti. Samo da umre na tim hladnim, mekim i toliko poznatim usnama, toliko željenim da se nikada više od njih nije željela odlijepiti i samo ju je snaga volje, koja je ionako već lagano hlapila, otrgnula upravo u trenutku kada se počela stapati s tim ustima u jedan lik. 
Neka ona umre, a on neka živi i za sebe i za nju.
Njoj života bez njega ionako nema.
Ljubila ga je nježno, lagano poput dodira leptirovih krila dok leti svoj posljednji let prelazila je sad po donjoj, sad po gornjoj usni tog čovjeka iz njezinih snova; svaki dodir usana o njegove za nju je značio novi dah života koji mu je onda vraćala i željela da nikada ne stane cirkulirati sve dok se ne pretvori u prah pod nogama njegove duše. Plakala je od radosti, nevidljive suze razmočile su joj dušu u nepregledno plavetnilo nikad otkrivenog oceana, u brzace divlje rijeke kojoj ime se ne poznaje, u dubinu jezere onkraj sunca na kojemu se ne ogledaju sjene. 
Svijet je prestao postojati. Zemlja se više nije okretala ni oko čega i nije bilo važno je li okrugla ili je ravna ploča. Zvukovi su prestali i spojili se u praporce u njenoj glavi. I oni su nestali; postojale su samo njihove usne i srce koje vuče onom srcu, taman nasuprot, toliko blizu da se magnetizam privlačenja osjeti kroz tone robe koju je zima iziskivala, a nije mogla spriječiti da srce prepozna - svoje srce.
Tako blizu, a tako daleko.
Milovala je te poznate usne, davno upoznate dok je još dijete bila, ali u nekim drugim, zaključanim sobama vlastitih sjećanja, kada su oboje mislili da svijet samo na njih čeka - da ga osvoje. Ona sa svojim strahom. On sa svojom neustrašivošću.
Upoznali su se, a kao da nisu...
Lagano, kao da paunovim perom prelazi od kuta do kuta tih sočnih usana ljubila ga je, bojeći se da ne nestane taj osjet, taj okus, da ga utisne u pamćenje svoje duše jer, tko zna kada će ga ponovno sresti.
Ljubi ga da stvori uspomene kojih joj posljednje desetljeće kronično nedostaje, listovi knjige njena života mahom su prazni, bijeli, bezlični, on je jedina boja koja je tu i tamo prošarala stranice te knjige kojoj se već nazire kraj.
Ljubi ga da ga pamti u srcu, da taj okus nikad ne ishlapi, da na usnama koje zamiru ostane samo jedno slovo njegova imena, ženi koja je već prešla granicu ludila i, poput Pipi Duge Čarape, skakuće tamo negdje, preko duge. 
Mora ga upamtiti, sjećanje je jedina njena slamka, konac života o kojemu ona visi iznad litice pod kojom huče valovi njena vlastita očaja. Ona se ili utapa ili leti. Nema sredine. A dok ga ljubi, i samo dok ga ljubi, njen let postaje kontinuirani ples pod oblacima i ona nikada ne aterira. Samo - leti. Ona je stvorena da bi letjela. On joj je izliječio krila koja su atrofirala od tisućljeća duga mirovanja u stanju hibernacije. 
Podsjetio ju je da je zapravo - živa. Da u onom lijesu u kojemu eonima leži zapravo počiva samo njeno robotizirano tijelo, a duh je njen živ poput požara koji pohara Velebit u jednom času.
Živa je?
Kako li je samo to mogla zaboraviti?
Zašto je zaboravila?
Lakše je zaboraviti. Ščućuriti se u leglu straha i samo mrijeti; opako ubijati svoje snove, nade, težnje, smlaviti ih kao batom, zatući ih i smrviti, do kamenčića, do praha.
Zato ga ljubi; žedna ga je, gladna ga je, moli ga svim svojim bićem da ju odvede, negdje, bilo gdje, u pustinju njihove prošlosti da sve dine izravnaju te tamo podignu kućicu sazdanu od dobrote i nježnosti i istine i predanja. Neka, na tlu vlastitih razočaranja i neuspjeha nikne oaza oprosta i novog dana.
I za nju i za njega...Samo da ju hoće odvesti da ju ljubi i da ju voli, da ju samim sobom napaja kroz to kratko vrijeme ovog puta pa do konca vijeka...
"Ne mogu ti dati više od ovoga." - kaže mu, a on ne zna da kada bi mu dala sve onda bi ju zaista i morao povesti sa sobom.
A ona ne zna može li nekome biti samo - prtljaga...

 

Sjedim i razmišljam...na tragu sam Sokrata i Platona i svih tih velikih mislilaca svojeg doba, pa čak i pjesnika koji opjevaše ljudsku trulež i neshvatljivo poigravanje u međuljudskim odnosima bazirano na lovac - lovina temelju. Postoji ona stara indijanska poslovica koja kaže kako u svakom čovjeku žive 2 vuka: jedan je dobar, drugi je, naravno - zao i samo je pitanje odabira čovjeka kojeg će vuka hraniti ostatak života.
Sebe ne bih okarakterizirala kao dobru osobu. Ali, ne bih se deklarirala ni kao zla beštija. Ja sam tu, negdje između, mada su moja nastojanja činiti dobro.
Velika je razlika između biti dobar i činiti dobro. 
Nitko od nas nije rođen savršeno dobar. Sve je to vrsta treninga jer, uvijek je u principu lakše odabrati činiti zlo. Primamljivije je egu i iskonskim nagonima. Dolazim do zaključka da je čovjek, u svojoj tjelesnoj naravi zapravo - poprilično trulo i loše biće. Spašava nas jedino i isključivo savjest - ako nije ušutkana - a ta savjest je otajstveni glas Boga u nama koji nas non-stop opominje da se treniramo u vršenju dobrih djela. Često padamo upravo zato jer nam nije u prirodi biti dobar - onako - naravski. 
Ponekad me ljudi pitaju kako da počnu vjerovati? Ja odgovor na to pitanje nemam. Stvar vjere je promatranje svijeta oko sebe i svakodnevnih događaj; stvari odn. blagoslova koje primamo zdravo za gotovo, a nemaju svoje objašnjenej. Stvar je vjere osobna stvar svakog od nas ponaosob, ali, jednom kad čovjek povjeruje - nema više povratka u prazninu. Padovi se događaju jer smo, kako rekoh, u naravi slabi i jadni, ali onog crnila besmisla više nema. Zovu me ljudi i govore stvari kao:
"Lako je tebi - ti imaš Boga, a meni je teško jer..." - i onda krenu nabrajati svoje probleme koji se u usporedbi s npr. problemima djece u Siriji mogu okarakterizirati trivijalnima i mizernima. A ja mislim da je meni puno teže nego nekome tko Boga ne poznaje. 
Zašto?
Zato jer ja od sebe, kao vjernice, konstantno moram tražiti opravdanja za tuđu trulež. Prisiljena sam opraštati uvijek iznova. Prisiljena sam nastojati voljeti. Ne trulež. Nego Krista koji se zasigurno nalazi negdje u toj truleži. Ne smijem uvrijediti ljudsko biće bez da se nakon toga osjetim loše jer sam uvrijedila Kristovo ljubljeno biće. Ne smijem odbaciti čovjeka misleći da odbacujem samo trulež. Ne smijem zalupiti vrata pred nosom čovjeku, trulom čovjeku, koji me moli za pomoć, a najradije bih mu sprašila metak u dupe. Ili ga kastrirala. Ne smijem jer - Krist u meni mora pronaći Krista u tom biću. 
Teško je biti vjernik. Kršćanin. Od nas se opetovano traži: opraštanje, djela milosrđa i ljubav. A kako sam po naravi polu-beštija, vjerujte mi da je teško izbalansirati Krista u sebi sa tom životinjom željnom osvete, žednom krvi. 
Od mene se očekuje blagost, mirna narav, sladak jezik i razumijevanje. A ono što ja nudim u 50% situacija je sušta suprotnost tome. Tješim se da je i Sv. Pavao bio popriličan kolerik. 
Dođe mi da svakom potrebitom razumijevanja zalupim vrata pred nosom. Nisam ja Isus da ikoga razumijem, tješim, opraštam i volim. I naravno, napravim ja to - tu i tamo. Dok me tihi glasić u meni ne krene maltretirati:
"Majo, "bijah gladan - ne dadoste mi jesti; bijah žedan - ne dadoste mi piti; Majo - bijah u bolnici - niste me pohodili; bijah gol - niste me obukli...Majo, Majo tctctctc..." Pa mi kopa po duši svrdlom jer, nije meni što ja čovjeka šutnuh, nego što šutnuh Krista u tom čovjeku. Ja, velika vjernica!
I onda moram raditi sve ono što se sukobi s mojim egom, tim predivnim, oholim i uvredljivim egom - opada mi kosa, ten mi je banana, hormoni divljaju, živciram se do besvijesti radi onih što gledaju, a ne vide, što slušaju, a ne čuju i najradije bih im uši iščupala, plačem, ronim suze radi tog zabludjelog naroda i ogrezlog u plitka zadovoljstva, jezik sam izraubala govoreći, savjetujući -  a sve da bih živjela onako kako On to od mene hoće. Ne crkva - institucija, ne ljudi koji pišu zakone svaki 500 godina po svom ćeifu - nego On. 
I onda će meni netko reći - "Lako tebi - ti imaš svog Boga!"
E, ljudi moji, da je i vama naći tog mog Boga....pa da malo podijelimo muku...
Trulež je u nama. Trula i smrdljiva crvotočina nagona i htijenja, megalomanstva i hedonizma. Dam ti prst - ti grabiš ruku, ma šta ruku, evo čupaš mi ju iz ramena....
U oči kažem svakom pripadniku humanoidne rase: budi mi prijatelj i ja ću biti tebi. Prijateljstvo se bazira na međusobnom poštovanju i iskrenosti. Ako nema toga dvoje - sve je farsa. Igra mačke i miša. Nema prijateljstva. Samo beskonačno preseravanje i gluma. Teatar besmisla. Jer, kad-tad sve ispliva na površinu. I zašto uvijek jedna strana ostane povrijeđena?
Zato jer je imala očekivanja!
Dakle, dok god nemamo očekivanja od drugih ljudi - nema ni boli ni razočarenja. Zapravo, sve je u Kristu. Mi druge vežemo upravo svojim očekivanjima, samim time im oduzimamo slobodu i što je ključno - priječimo Isusu put do njihovih srdaca. 
A sve iz visokomoralnih naših vlastitih pobuda. Mi zapravo želimo te osobe dovesti Isusu.  Mi im želimo biti prijatelji i voljeti ih. Ali, mi se, slabi i jadni, ne možemo nositi ni s vlastitom truleži, a kamoli s nečijom tuđom. Igramo se Boga. Mislimo da ćemo upravo mi uspjeti nekoga obratiti, da ćemo mi biti zaslužni za nečiji spas.  
Zasluge!
Ego je željan zasluga, hvalospjeva, pohvala - nagrada!
Dok god stvari radimo iz pobuda ega ( što nije uvijek lako prepoznati ) - neminovna nagrada je: bol, razočaranje, osjećaj da smo izdani i prevareni. Jer, u Kristu toga nema. Samo ego može biti ponižen. Samo ego može biti razočaran. Samo ego može osjećati STRAH.
Idem dalje do naše srži, onog ranjenog dijela nas koje je u potpunom disbalansu s našim zdravim ( koliko-toliko ) razumom. Najgore ti se sekirat`, ali, svi mi koji krenemo u razmišljanja znamo da postoji nešto dublje i veće od onoga na površini - kako živi većina ljudi savršeno sretna u svojim imaginarnim malim svjetovima dok plutaju po površini i ne zadirući u dubinu svoga bića. Tako sam shvatila da razum možda može biti na zavidnoj razini, ali podsvjesno privlačimo ljude u naš život upravo onakve kakvi su nas ranili dok još ni svjesni nismo bili da nas ranjavaju. Dakle, ne možeš pobjeći vlastitim mislima, koliko god ih nesvjestan bio. One su tu i dio su tebe. One određuju emocionalnu stranu čovjeka i nema veze što ti zdrav razum govori da će te svi ti odnosi uništiti - ti si ne možeš pomoći. Ono malo dijete u tebi, željno ljubavi, gura svoje. Nedokazano i nezrelo dijete koje hoće svoja prava na nježnost, ljubav i pripadanje. Pa se baca u naručje svake osobe koja iole miriše na nabrojano.
Privučeš tako u svoj život jednu za drugom osobu, bilo mušku - bilo žensku, i kad povučeš paralelu među njima jasno se ocrtavaju nebrojene sličnosti koje su zapravo - odraz tvoje ranjene duše. Očekuješ od tih ljudi prijateljstvo koje ti ne mogu dati. Ljubav koju ti ne mogu dati. Iskrenost koju ti ne mogu dati.
Isto kao što ti ju nisu dali ni oni koji su te ranili.
ALI!!!
Podsvjesno ti ne liječiš te ljude, ne približavaš njih Isusu, nego -  liječiš osobe koje su te ranile, pomažeš njima i pokušavaš izgraditi odnose iz temelja. Popravljaš prošlost! Pokušavaš popraviti sebe!
Na žalost, ne ide to tako. Zato non-stop jedne te iste ljude privlačiš u svoj život. Bili to manipulatori, ovisnici bilo koje vrste, slabići, egomanijaci, sadisti, mazohisti, lažljivci...Preko njih pokušavaš stvoriti svoju vlastitu novu i bolju - prošlost.
Samo Isus može - promijeniti prošlost. 
Naš pogled na prošlost.
Našu ranjenu prošlost samo On može izliječiti.
Prvi korak je svjesnost o problemu.
Ja na tom koraku tapkam već godinama, nisam ja ništa bliže Njemu od svih vas ostalih. Ja sam samo svjesna i problema, a i Njegove moći.
Nadam se da ću imati bar nešto kose na glavi dok me ne izbalansira, da mi hormoni neće prijeći iz ženskih u muške te da mi srce neće trokirati u 40-oj. Naravno da neće, ima snage ova duša za još puno bitki. 
Samo sam razmišljala i tražila odgovore na pitanje. "Zašto?"
Onda sam pogledala u sebe...i tamo se, zapravo, nalaze svi odgovori.
Nitko te nije razočarao, nitko izdao, nitko prevario - raskantala su te samo vlastita očekivanja...
Jao čovjeku koji se u čovjeka uzda...

U MISLIMA...

Kada bih te mogla mišlju dozvati u svoje naručje mislila bih na tebe konstantno, češće nego što to činim sada, ako je uopće moguće umnožiti broj misli koje teku ka tebi od ranoga jutra pa sve do počinka ovoga tijela iscrpljenog od bezbrojnih cjelova koje mi daruješ...u mislima...Morala bih snove okupirati tobom, da sugeriram podsvjesti da mi te u snove prenese da te njima dozivam i da te oni k meni dovedu...
Kročim sekundama svojih dana i milujem ti lice, u mislima, uranjam u oči tvoje, tople su poput lagune u mjesecu srpnju, prozirne i bistre, u njima ja vidim sebe i plivam smjelo tim vodama bez ijednog vala, tim vodama bez ijedne sjenke, tim vodama mojih želja....
Prijateljskim vodama koje me iščekuju, vodama koje me dozivaju pa me sekund potom preplave, obgrle mi tijelo i nježno ljuljaju noseći me sobom u sigurnost povjerenja...pripadanja...sebedarja...u mislima...
Dišem, u mislima, udah svoj otimam iz usta tvojih i vraćam ti natrag zrak kojim puniš moje biće u harmoniji strujanja za život važna povjetarca, uzimam te kao dim cigarete i uvlačim u sebe, daj da te dišem dok postojim, budi moj dim, u mislima...budi moj zrak...Uđi u mene kao da nikada nisi ni postojao izvan mene, stopi se s mojim neuronima, sa počecima i završecima živaca...u mislima...
Kada bih mogla sklopiti oči, kao što radim u gotovo svakom trenutku budnosti i prenijeti se k tebi, sklupčati se u tvom zagrljaju, samo biti i usnuti dok mi tvoj dah miluje vrat...u mislima...stisnuti se uza te, sklopiti ruke ispod svoje glave, koljena priviti uz prsa...nestati u tebi onako kako želim da ti nestaneš u meni...tvoje srce kuca preko mojeg, ritam moga tvoj je ritam, moja želja - tvoja čežnja...u mislima...
Da me miris tijela tvoga uspavljuje i budi, da oćutim osmijeh tvoj i prije nego se probudiš, snen i obavijen nekim sanjama koja sam ti ostvarivala dok sam bila uza te...u mislima...i ono slovo koje te uvijek iznova molim da ga ponavljaš, da mi u ušima kao praporci zvoni zauvijek, da ponavljaš uvijek istom šušljavom mekoćom, a u mom trbuhu trilijuni leptira...beštija budalaša...u mislima...da se smiješ očima, bore ti se iscrtaju u osmijeha krinku i ne moraš otkrivati zube da bih znala da si sretan...
Kada bih te samo mogla dotaknuti, makar jednom dnevno, al` se bojim da bih i onda iskala stoput` više, stoput` češće - nikad dosta tebe - meni...u mislima, doplutati ću do tebe, nošena srpanjskim jugom u laguni i ugledati svoj odraz u bistrini tih voda, zrcalo si duše moje, popravit` ću nepostojeću šminku gledajuć` se samo u te, poravnati si kose, napućit` ću usne dok me gledaš i dok se ja u tebi zrcalim...u mislima...Ponijet` ću te sa sobom gdje god da pođem, obvezan si dio moje prtljage, na svim mojim putima ti si ruku mi pod ruku...u mislima...hodam s tobom, razgovaram i pričam ti o morama koje su me izmijenile, koje su me presvuke i u tminu me obukle...ti se smiješ, borama oko očiju svojih, jer ti tamu ne vidiš, kao da ju i ne nosim oko sebe zamotanu poput dimija, za te ja sam uvijek naga - čista naga i vrlo svijetla...il` ne kužiš il` sam gola fakat - u mislima...
Jednom dnevno cjelov da utisnem u obraze ti glatke pa putem tvoga lica nastavim cjelivati te sve do usne, gornje, donje, preko vrata do ramena, al` me usne odveć mame pa se non-stop vraćam na njih....u mislima...znaš li kakav okus nosiš svijetom? 
Kad bih samo mogla, makar da te taknem, da uvjerim samu sebe da si stvaran, da nisi produkt mašte moje - da nisam zaljubljena samo u - ljubav! 
Da te nisam sama stvorila, sve od želje da me voliš pa i sve tvoje mane u cvijet pretočila, zažmirila na istinu i sebe u vlastite opsesije uvjerila - da osjetim miris sebe na koži tvojoj kao mojoj...
Da te ćutim golog, cijelog, da isprepipam svaku sumnju, prošlost da ti obrišem zaborava spužvom i da pamtiš samo mene...da te preokrenem naopačke, iz džepova tvog života svaku točku, zarez - maknem,  da te samom sobom ispunim do vrha i da ne znaš više ni tko si bio - onda...
U mislima...u mislima mojim osjetim te kao sebe, straha nemam niti bježim, slobodna sam i skačem s litice svog cinizma da bih k tebi, nesputana, sletjela i samo - bila...u mislima...
Jesmo li nas dvoje uvijek i bili - samo u mislima?