Davno bijaše
to vrijeme ludo
kada u njenim očima
još tinjale su iskre,
plamičci strasti
u vrtlogu vatre...
Ne pamti ona
to vrijeme snova,
tek katkad sijevne
u zrcalu sjaj,
ponekad samo
pokoji plam
zaigra vješto
taj staromodan ples...
Davno je bilo
to doba vreve
u očima njenim
k'o ciganski žar,
harmonike pjev
i istine nagost,
kao da tijelo
ugrije noć...
Ne pamti ona
ni vatru,
ni plam,
ne sjeća se žena
ni golotinje sad,
u očima njenim
ugasla potraga
za istinom
k'o za Svetim Gralom,
u dim se pretvori
i želja,
i san,
od plesa osta
razbacano tijelo,
a harmonika posta
samo krameraj...