Na osami
tamnoj,
maglovitoj pučini,
oblacima obavita,
izgubljena,
odbjegla,
pogledima sakrivena,
ljuljaju se snovi
sjenke,
poput blaga povjetarca
na valovima
prošlosti neke...
Kotva njena
u dubinu seže,
dno ne dotiče,
al' ju ipak
Netko veže,
kol'ko tamna,
tol'ko nježna,
pouzdana,
blaga,
snažna...
Paluba joj ruina
od mnogobrojnih
bitki sada,
mazi svaku krhotinu,
kako takne,
komad pada,
tone dolje,
nestaje,
možda bolje...
Vesla trula,
otrgnuta sva na pola,
dršci samo
bodu ruke
iverima bola,
sjenka osmijeh
daruje i njima,
barka plovi
i unatoč razvalina...
Kormilo se već odavno
izlizalo,
popucalo,
kroz rupe otplutalo,
valovima odneseno,
ne treba joj
ionako,
sad zna zašto...
Niti kotvom,
ni veslima
ni kormilom
ne upravljaše
njeni snovi,
njena volja,
njena htijenja
sebičnošću izrođena,
strahom zadojena,
"sigurnošću" odgojena!
U potrganoj barci
punoj rupa,
punoj smeća,
umjesto da tone,
ona sjedi
pa se smiješi...
Tko će kotva njena biti?
Tko će veslom
pute voditi?
Kormilom upravljati?
Sve ne vrijedi,
potrgano!
Ali...
Ona sjedi
pa se smiješi...
U magli
i u tami,
u vodi koju
nikad okusila nije,
i bez barke
i bez pente,
bez svjetionika
i bez obale
da se na nju skrije,
ona skrivena je!
S pouzdanjem
sjedi,
snove baca ribicama,
planove morskim psima,
sve kroz rupe,
al' ne tone!
Pa se smiješi...
Kome?
Njena kotva,
njeno veslo,
njena zvijezda,
njeno mjesto...
Zna se Kome!