Ima li me ovdje

gdje oblaci 

ples svoj pletu

kao pauk mrežu, 

svoju večernju toaletu

usred finog restorana

divnih nota

pianina

izatkana?

Postojim li 

usred mora,

(  mojeg mora! )

izmeđ` vala

i njihova žamora,

pjene bjelje

i od snijega

snage jače

i od želje?

Ima li me

na horizontu

svojih čežnji

da me ima?

U plamenoj buktinji

zalazećeg sunca,

ponirući u sivilo

u ognjici koje bunca?

Postojim li

na vrh stijene

gola k`o i ona,

hladna, glatka,

ironična primadona,

vladarica svoga krša,

kraljica,

Matrona,

do kraja blebetuša?

Ima li me 

u toj zraki svjetla

što sa Đige

morem plovi

razdirući sve intrige

sirena, vila 

i konjica morskih,

pa se i u koralje

zaigrano uvukla?

Gdje sam,

da sam,

komad mene

ovdje noći,

zora otme tamne sjene

i kriomice,

kao gušter,

pod kamen skrije

njihovo lice...

Gdje god da sam,

čekaju me,

zovu pjesmom

nostalgije,

Odiseja brodolomom,

svjetionik kaže pravac,

( moj je pravac! )

međ` oblacima

i `sred vala -

nisam stranac...