Ispod snjegova nanesenih
stihova vjetrovima
nekih davno zaboravljenih
sasvim sama
onkraj gladnih silueta
sniva dama,
tuga spava...
Tražila sam u slovima
dašak tuđe radosti
prekapala po riječima
osmijehe iskala
varala sam varalice
ispod ironije
sakrivala svoje lice,
tugom orisano...
Kao žedan putnik
usred pustinje suhe
il` zalutali izletnik
Velebitom tuđih sanja
ispod kamena hladna
leži ona
mene gladna,
tuga moja...
Poput ledene siluete
što obrise moje prati
duše moje dijete
potomak najdraži,
namaknula oblake
nad nacrtanim suncem,
kiše neke meke
tuga izlila...
Oh, kada bi se osmijeh
naslikao na usnama mojim
dame bi te neuspjeh
orio morima svim,
oh kada bih oćutjela
sreću u jednome dahu
možda bih onda i umakla
tuge moje mraku...
Nema komentara:
Objavi komentar