U hladnu, duboku i mračnu rupu svojih uspomena, bacila sam snove i nadanja, sve uspomene na tebe i na tvoje hladne usne koje su, cjelivajući mene, obećavale svijetu sve... Apsolutno sve...
Znaš li kako je svijetu u tom trenutku bilo?
Usplahiren, poput djeteta pred ekskurziju, upijao je sok sa usana hladnih i iščekivao to "sve" koje si mu obećao.
A evo, pokopala sam te danas, zajedno sa svijetom i sa svim riječima koje su mi milovale uši i liječile brojne otvorene rane; one kratere u meni koji zjapiše prazni godinama, desetljećima, eonima, ispunile toplom lavom želje... Ma ne samo želje, ŽELJENOSTI!
Ponovno stojim na rubu te rupe i bacam u nju sve naše uspomene: prvi poljubac, zabranjen poput voća u Rajskom vrtu, prvi zagrljaj, prvi dodir tvojih usana na mojim prstima. Bacam jedno po jedno sjećanje, potom grabim zemlju šakama i prosipam ju po lijesu naših zajedničkih uspomena.
Je li moguće pokopati nešto što je toliko živo da migolji ispod grumenja zemlje kao kose morske nimfe iz grčke mitologije?
Stojim i smišljam epitaf našoj "ljubavi" koja je bila sve i koja nije bila ništa.
Ubacujem u tu beskrajnu rupu tame tvoj miris, onaj isti koji me prati već 20 i kusur godina, bubnja mi u potiljku i čini od mene roba koji poslušno prati svoga gospodara. Ne više, dušo!
Ubacujem tvoje oči, pogled u kojemu se zrcali čežnja i potreba za mnom kao za rijetkim cvijetom koji cvate samo jedanput u jednom tisućljeću. Kao da sam ti nasušna potreba poput hrane, vode, zraka i bez mene ne možeš preživjeti.
Ubacujem tvoje ruke, te predivne, velike dlanove kojima si držao moje tijelo, milovao moju kralježnicu, u kojima si nosio moje srce i kojima si isto to srce zgnječio u kašu.
Ubacujem toplinu tvoga tijela, svaki živac koji je treperio u ritmu mome i spoznaju da si ti "moj dio"...
Ubacujem u rupu svojih želja tvoj lik, slova tvoja, (ne)djela tvoja i sve ono što smo trebali imati, tamo negdje, u zemlji gdje Petar Pan zabavlja svoje Izgubljene dječake, gdje Alisa stoji s druge strane ogledala i Don Quijote konačno dobije rat protiv svojih vjetrenjača.
Pokopala sam te danas, zajedno sa samom sobom, da isprepleteni ležimo na dnu koje ne postoji, zagrljeni i utažene gladi jedno za drugim, ne postojimo više.
Pokopala sam "našu" prošlost, zapalila "našu" sadašnjost i zaboravila "našu" budućnost.
Nismo nikad bili.
Nikada nećemo niti biti.
Na sprovodu naših snova samo ja držim govor.
Uspomene žive dok ih ne ubiju njihovi vlasnici.
Držim pištolj i povlačim obarač na svaku sliku, svako slovo, svaki šapat, svaki poljubac i dodir, na sve zagrljaje i svako pripadanje - tebi. Uzimam natrag ono što sam ti dala i - ubijam i to. Ubijam i tvoje, ono što si meni dao, ne vraćam ti to, nego praznim čitav okvir pištolja. Na tebe u meni.
Pokapam tebe, dušo, pokapam sebe.
Odbacujem od sebe svaki trenutak koji mi je na lice navlačio osmijeh, razgovore i maštanja o starosti kraj mora, na drvenoj klupi dok sunce tone u bonacu; ti i ja, naborani, smežurani, ali - sretni.
Pucam precizno u tu sliku, bušim ju do neprepoznatljivosti, trgaju ju metci moje gorčine.
Laž...
Izdaja...
Obmana...
Grijeh.
Što ćemo sabrati na pokopu "naših" godina? Hoćemo li moći reći da smo jednoć uistinu "bili"?
I, zašto pokapati nešto što je - živo?
Nemam ja više vremena...
Za sjećanja, za uspomene, za bol...
Život je rijeka koja teče u samo jednom pravcu, a taj pravac ne ide unatrag.
Pokopala sam te danas, a zajedno s tobom pokopala sam i onaj dio sebe koji si ti oživio. Nisi trebao. Taj je dio trebao ostati zakopan ispod ruševina prošlosti i ne mrdati.
Šutjeti i - čekati svoj prirodan kraj.
Ovako boli duplo više.
Jer, znaš kako se kaže - "dvaput je dvaput"... Pa i u smrti...
Pokopala sam te danas...
Samo te obavještavam.
Epitaf jednoj "ljubavi" koja je svojom svjetlošću probudila anđela i svojim crnilom izazvala neman...
Spavaj, dušo, i ne budi me više...
Nema komentara:
Objavi komentar