Jesam li ja
U kamenu cvijet
Što inat tjera
Zarobljeništvu svom
Il' kamen što cvijetu
Slobodu krade?
U noći zvijezda
Što sjaji po svom
Ili sam noć
Što gasi sjaj?
U danu sunce
Koje oboji put
Il' put prašnjav
Što izrani trud?

Jesam li ja
U studeni žar
Što ugrije dah
Ili sam studen
Što polomi kosti
Do srži sva?
U oceanu luka
Što spokoj ti da
Il' bijesna voda
Što potopi brod?
Zora što košmare
Otjera proć
Ili sam mora
Što ubije san?

Jesam li ja
Žena za nježnost
Što otopit' će led
Ili sam led
Što volju ubi
U dodiru tvom?
Ljubavi gladna
Od začetka svog
Il' sam ja glad
Što proždire duh?
Oaza mira
U pustinji suhoj
Ili, pak, pustinja
Što oazu zatre?

Dva lica kovanice
Dvije strane ogledala
Sve sam ja nabrojano
I ništa nisam
Tek u pokojem slovu
Nazire se kraj
Traganje za sobom
Beskonačan put
Kad pomislim: "Evo me!"
Neminovno padam
Iz ponora nanovo
Tragajuć' za sobom
Sve sam ja rečeno
I - nisam ništa...

Autor fotografije: Marino Dobrina
Crtež i tekst: me myself

PISMO DJEČAKU

Ovo pišem tebi, prezgodni dječače savršenog tijela i predivnog lica, punih usana, prozirnih očiju i rukama koje zovu u svoj stisak.
Ja vidim tvoje fotografije; fotografije iz koji pršti seksualnost, đungla, divljina, mladost... Ja vidim slike tebe i zamišljam tvoje navike, ton tvog glasa, boju tvojih usana.
Ti također vidiš moje fotografije.
Mene, previše često našminkanu, isuviše često filtriranu, nasmiješenu - namještenu.
Ti vidiš isto ono što vidim i ja - varku...
Znaš, ti maleni dječače, ja nisam ono na što se ti, predivno stvorenje, noćima "pališ" i o čemu sanjariš u svojim budnostima. Ti, savršenstvo rimske mitologije, koji nemaš isto tako predivnu družicu kraj sebe, nego maštaš o prividu koje ti se smiješi s monitora - o meni...

Pa, da razbijem tvoje zablude, dok te zablude nisu ošamarile onda kada bude kasno...

Ja imam nekoliko djagnoza.
Ja nisam one, ali one čačkaju po meni. Ja se ne zovem njihovim imenom, ali one obavijaju moje dane, moje tijelo i moju stvarnost dok god Bog ne odluči drugačije.

Prvo i osnovno - ja nemam desno oko. Na mjestu mog oka, koje sam popušila u prometnoj, nalazi se plastična proteza. Ista ona proteza koja se, uslijed trljanja, može okrenuti i izgledati groteskno pa čak i ispasti - što mi se, vidi čuda, jednom prilikom i dogodilo u crkvi. Odskakutala jr moja proteza metre i metre ispred mene. Ok?
Ležim s mužem u krevetu, okrenem se prema njemu, zavodnički se nasmiješim, predem kao mačka, a on mi kaže:
"Maja, okrenulo ti se oko."
Jbt, neugodnjak. Ali, to je on. Njemu ne smeta. 
Na tu se protezu lijepe suze iz oka jer suzni kanal nemam, strgao se o šoferšajbu. Ni sinus taj nemam. I on je fasovao u susretu sa šajbom. Onda te suze, kad se skore, izgledaju - fuj. Kao očnio šmrlji. Znam da su ovo gadne riječi, jbg, ali to je moja stvarnost. I stvarnost mojih ukućana. Njima je to sve normalno.
Ali, ja to ne prikazujem na fejsu i instagramu. Ja to skrivam od virtualne zajednice koja cijeni samo ono estetski "hoch".

Druga stvar - na nekim papirima piše da imam Lupus. 
On ti, dušo moja vruća i sexy, jede moju kožu, kosu, obrve... On je opaka beštija i ja ti idem doktorima, vadim nalaze, ma, i za oko radim to isto, a sad i ovo, pa sam ti kod doktora malo češće.
Znaš, kosa mi opada u pečatima, to se kao zove Alopecija i popratna je pojava lupusa.Kad raširiš kosu na mom tjemenu vidiš rupe, sitne, a ima i jedna OGROMNA koja se malo - pomalo spaja sa onim sitnima. Ako želiš sex samnom, morati ćeš me uloviti dok još imam prirodnu kosu na glavi. Perika ionako čeka u ormaru. A s perikom ne namjeravam loviti ljubavnike. Zamisli da mi padne s glave usred akcije. Mada, sad kad znaš, ni to nije najgora stvar. Mom mužu rupe ne smetaju. Zapravo, on ih i ne vidi. On kaže da svim ženam opada kosa. I zaista vjeruje u to. 
Lupus ostavlja ožiljke na mom licu. Njih prikrijem puderom, ali i to me već umara. Prikrivanje, maskiranje, zataškavanje. Moderna medicine NEMA lijek za ovu dijagnozu. Mogu mackati prirodne kreme, balzame, kortikosteroide, mogu istraživati, jesti zdravo, nezdravo, zeleno ili crveno - nema garancije ni za što.
Obrve mi opadaju u intervalima. Još malo, čovječja ribica i ja moći ćemo biti seatre blizanke.
Imam i Reynaudov sindrom. To ti je kad mi pod hladnoćom ili bilo kakvim stresom prsti na rukama pobijele i izgubim osjet u njima. S takvim te prstima ne bih mogla milovati, čak ni po glavi. Ne bih osjetila ni tvoju kosu u toj savršenoj frizuri.

Treća stvar - ja sam prestara za glumu. Preumorna za igre. Previše dama za ševu preko mobitela. Preosjetljivog želuca za opscene fotografije ičijih spolovila kad to isto imam - doma. Moj muž TAKOĐER ima pimpek. A pimpek kao pimpek - služi za pišati i metnuti, oprosti na surovosti. Stvar je trenja. I ništa više.

Ne pljujem ja sada po sebi. Ja sam sve ovo što sam napisala apsorbirala. To je MOJ život. MOJA stvarnost. MOJI dani, dani u kojima brojim točkice na licu, dlačice u obrvama, modrice na nozi od pomanjkanja trombocita, pijem Beta glukane zbog očajno niskih leukocita, tražim rupe po tjemenu i molim Boga da ih ne  nađem. 
To je MOJA biorba, kako bi Hitler rekao - "Mein Kampf". I da, ja čitam, pišem, razmišljam. I umorna sam od uleta napaljenih dječaka koji ne žive u realnosti. Kojima je pimpek središte svijeta i, umjesto da praše curice oko sebe, onibi prašili ne mene, nego SLIKU mene. 

Možda bih se trebala prašiti, umjesto što razmišljam. Vjerujem da bih onda bila i manje bolesna, ali jbg, nismo svi isti. 
Zato ti ovo pišem. Ti si ideal ljepote. Muške ljepote. Markantan, sladak, zgodan, predivan, sexy. Zamisli sad mene kraj sebe. Ovakvu kakvom sam se opisala. Sa svim mojim sranjima.
Recimo: odemo ti i ja na vikend. Pobjegnemo od moje obitelji i od tvojih staraca. Hotel. Plaža. Ti i ja solo. Probudiš se, pogledaš me, meni desno oko zaljepljeno od suhoće, kapak za kapak, samo lijevo je otvoreno.
Prođeš mi rukom kroz kosu, ono trči - trči, vidi se čela.
Čim skinem šminku vidiš da mi je lice bez obrva - sa zorom nestale su sve boje, iz tvog lica, iz mog lica, iz tvojih prepona vatra otperjala.
Nos mi prekriva zaostala lezija od lupusa, na čelu imam trajan ožiljak od zamrzavanja aktivnim dušikom. Između onih 60 šavova od prometne, još me i te lezije "krase".

I dalje me želiš?
Drago mi je ako je odgovor potvrdan. Možda bih se onda mogla s tobom prasnuti i pod svjetlom.
Ali ne svjetlom ekrana. 
Nego pravim, živim svjetlom. U pravoj sobi. U stvarnom životu.

Samo moram pitati muža kako stoji s tim.
Možda bi mi htio pričuvati protezu dok sam s tobom.

Jesam li ti pričala
Lako je bilo pretvarati se
Smiješkom sakriti brazde duboke
Cikom prikriti jecanje
Ono jecanje što se u utrobi rodi
Klizne do jednjaka
Onda grlom ovlada
Kao Atila

Zadiviti svijet
Kvazi hrabrošću za koju
Muda nikada imala nisam
Klecavih koljena stajah pred Golijatom
Svijetom
Drhteći k'o trska
Savijena
Ne prelomljena

Glumeći da moja boja
Oboji svijet
Pa se tom svijetu ulagivah
Svom ružnoćom koju htjede
Svijet!
U kamenu tražih gnijezdo
Pa iz gnijezda bježah
Kamenu

Jesam li ti rekla
Da sakrivah sebe
U ledenim odajama sivih grota
Neumoljivo kidah vlastito meso
Oštrila sam oklope!
U blatu grcah
Blatu odbačenih sjena
Same sebe

Oblikovala sam sebe
Kako stijene htjedoše
U njinoj studeni promrzle sam prste
Ugrijati željela
Pognuta čela puzala pred čašću
Lovorike mi
K'o pogrebni pokrov
Pritisnule pleća

U kamenu okovana
Uklesana
Porobljena
K'o da sunce ljubi led
K'o da tama svjetlo iska
K'o da bivam gdje i nisam
Kap života gdje života
Nema...

Autor fotografije: Marino Dobrina
Autor crteža i pjesme: moja malenkost

Dugo sam pokušavala shvatiti tuđu mržnju. Onaj pogled u očima zbog kojeg mi se srce stisne u bolnom grču, a dušnik se stegne i ja odjednom hropćem kao utopljenik. Onaj pogled radi kojeg se osjetim kao dijete koje ne zna uzrok salvi psovki koje izlaze iz usta njegovog oca, a upućene su upravo njemu. Onaj pogled koji govori: "Gadiš mi se!"
Dugo sam sebe mijenjala da bih te poglede pokušala iskorijeniti. Da bih, bivajući "bolja", "zaslužila" ljubav namjesto mržnje i gađenja. Da bih "zaslužila" svoje mjesto na svijetu. U životu koji sam odabrala.
Dugo sam gledala svoj lik u zrcalu i pokušavala shvatiti koji dio sebe trebam amputirati da ne slušam i ne gledam taj otrov koji mi je nutrinu izrezao na komade, raskasapio meso, ostavio lokve krvi, bol nezacijeljene rane koja peče i razara dušu. Koja čini da mozak vrije, srce bubnja u ušima, pluća se bore za svaki udisaj ...
A onda, jedne večeri, u tim sam očima, iza mržnje, iza praznine u kojoj nema emocija, nema empatije, suosjećanja, humanosti, već čista i iskonska mržnja zaokuplja čitavu tamu tih očiju - ugledala lik koji mrzi i koji je - mržen...
Taj je lik - isti lik...
U oceanu te mržnje utopljenik i ubojica - jedno su. Na tim valovima nema mjesta ni za koga drugoga. Ako barka slučajna ribara uplovi u te tamne vode, neka ne pruža ruku utopljeniku jer će utopljenik postati.
More to je očaja i bijesa, tame koja vakuumom straha uništi svaki živi organizam i sama od sebe - živi...
Iskonsko to je zlo. Prije ikakvih entiteta postojalo je i opstojati će do svršetka svijeta. Dok On ne odluči drugačije.
U očima punim mržnje postoji samo jedan objekt - oči same.
U tim očima nema mene. One mene čak i ne vide. Vide samo siluete, sjene koje smetaju, koje iritiraju, koje su višak. Nije važno čija je sjena... Uopće...
Iz tih očiju isplovljava crnilo, a u njih ništa ući ne može.
Dugo sam tražila krivca u sebi, dugo sam ga i nalazila, jer, očima tim što daješ, one to i prožderu.
Dok ne dođu do srži.
Onda nema ništa osim oceana - mržnje...