Ja vidim tvoje fotografije; fotografije iz koji pršti seksualnost, đungla, divljina, mladost... Ja vidim slike tebe i zamišljam tvoje navike, ton tvog glasa, boju tvojih usana.
Ti također vidiš moje fotografije.
Mene, previše često našminkanu, isuviše često filtriranu, nasmiješenu - namještenu.
Ti vidiš isto ono što vidim i ja - varku...
Znaš, ti maleni dječače, ja nisam ono na što se ti, predivno stvorenje, noćima "pališ" i o čemu sanjariš u svojim budnostima. Ti, savršenstvo rimske mitologije, koji nemaš isto tako predivnu družicu kraj sebe, nego maštaš o prividu koje ti se smiješi s monitora - o meni...
Pa, da razbijem tvoje zablude, dok te zablude nisu ošamarile onda kada bude kasno...
Ja imam nekoliko djagnoza.
Ja nisam one, ali one čačkaju po meni. Ja se ne zovem njihovim imenom, ali one obavijaju moje dane, moje tijelo i moju stvarnost dok god Bog ne odluči drugačije.
Prvo i osnovno - ja nemam desno oko. Na mjestu mog oka, koje sam popušila u prometnoj, nalazi se plastična proteza. Ista ona proteza koja se, uslijed trljanja, može okrenuti i izgledati groteskno pa čak i ispasti - što mi se, vidi čuda, jednom prilikom i dogodilo u crkvi. Odskakutala jr moja proteza metre i metre ispred mene. Ok?
Ležim s mužem u krevetu, okrenem se prema njemu, zavodnički se nasmiješim, predem kao mačka, a on mi kaže:
"Maja, okrenulo ti se oko."
Jbt, neugodnjak. Ali, to je on. Njemu ne smeta.
Na tu se protezu lijepe suze iz oka jer suzni kanal nemam, strgao se o šoferšajbu. Ni sinus taj nemam. I on je fasovao u susretu sa šajbom. Onda te suze, kad se skore, izgledaju - fuj. Kao očnio šmrlji. Znam da su ovo gadne riječi, jbg, ali to je moja stvarnost. I stvarnost mojih ukućana. Njima je to sve normalno.
Ali, ja to ne prikazujem na fejsu i instagramu. Ja to skrivam od virtualne zajednice koja cijeni samo ono estetski "hoch".
Druga stvar - na nekim papirima piše da imam Lupus.
On ti, dušo moja vruća i sexy, jede moju kožu, kosu, obrve... On je opaka beštija i ja ti idem doktorima, vadim nalaze, ma, i za oko radim to isto, a sad i ovo, pa sam ti kod doktora malo češće.
Znaš, kosa mi opada u pečatima, to se kao zove Alopecija i popratna je pojava lupusa.Kad raširiš kosu na mom tjemenu vidiš rupe, sitne, a ima i jedna OGROMNA koja se malo - pomalo spaja sa onim sitnima. Ako želiš sex samnom, morati ćeš me uloviti dok još imam prirodnu kosu na glavi. Perika ionako čeka u ormaru. A s perikom ne namjeravam loviti ljubavnike. Zamisli da mi padne s glave usred akcije. Mada, sad kad znaš, ni to nije najgora stvar. Mom mužu rupe ne smetaju. Zapravo, on ih i ne vidi. On kaže da svim ženam opada kosa. I zaista vjeruje u to.
Lupus ostavlja ožiljke na mom licu. Njih prikrijem puderom, ali i to me već umara. Prikrivanje, maskiranje, zataškavanje. Moderna medicine NEMA lijek za ovu dijagnozu. Mogu mackati prirodne kreme, balzame, kortikosteroide, mogu istraživati, jesti zdravo, nezdravo, zeleno ili crveno - nema garancije ni za što.
Obrve mi opadaju u intervalima. Još malo, čovječja ribica i ja moći ćemo biti seatre blizanke.
Imam i Reynaudov sindrom. To ti je kad mi pod hladnoćom ili bilo kakvim stresom prsti na rukama pobijele i izgubim osjet u njima. S takvim te prstima ne bih mogla milovati, čak ni po glavi. Ne bih osjetila ni tvoju kosu u toj savršenoj frizuri.
Treća stvar - ja sam prestara za glumu. Preumorna za igre. Previše dama za ševu preko mobitela. Preosjetljivog želuca za opscene fotografije ičijih spolovila kad to isto imam - doma. Moj muž TAKOĐER ima pimpek. A pimpek kao pimpek - služi za pišati i metnuti, oprosti na surovosti. Stvar je trenja. I ništa više.
Ne pljujem ja sada po sebi. Ja sam sve ovo što sam napisala apsorbirala. To je MOJ život. MOJA stvarnost. MOJI dani, dani u kojima brojim točkice na licu, dlačice u obrvama, modrice na nozi od pomanjkanja trombocita, pijem Beta glukane zbog očajno niskih leukocita, tražim rupe po tjemenu i molim Boga da ih ne nađem.
To je MOJA biorba, kako bi Hitler rekao - "Mein Kampf". I da, ja čitam, pišem, razmišljam. I umorna sam od uleta napaljenih dječaka koji ne žive u realnosti. Kojima je pimpek središte svijeta i, umjesto da praše curice oko sebe, onibi prašili ne mene, nego SLIKU mene.
Možda bih se trebala prašiti, umjesto što razmišljam. Vjerujem da bih onda bila i manje bolesna, ali jbg, nismo svi isti.
Zato ti ovo pišem. Ti si ideal ljepote. Muške ljepote. Markantan, sladak, zgodan, predivan, sexy. Zamisli sad mene kraj sebe. Ovakvu kakvom sam se opisala. Sa svim mojim sranjima.
Recimo: odemo ti i ja na vikend. Pobjegnemo od moje obitelji i od tvojih staraca. Hotel. Plaža. Ti i ja solo. Probudiš se, pogledaš me, meni desno oko zaljepljeno od suhoće, kapak za kapak, samo lijevo je otvoreno.
Prođeš mi rukom kroz kosu, ono trči - trči, vidi se čela.
Čim skinem šminku vidiš da mi je lice bez obrva - sa zorom nestale su sve boje, iz tvog lica, iz mog lica, iz tvojih prepona vatra otperjala.
Nos mi prekriva zaostala lezija od lupusa, na čelu imam trajan ožiljak od zamrzavanja aktivnim dušikom. Između onih 60 šavova od prometne, još me i te lezije "krase".
I dalje me želiš?
Drago mi je ako je odgovor potvrdan. Možda bih se onda mogla s tobom prasnuti i pod svjetlom.
Ali ne svjetlom ekrana.
Nego pravim, živim svjetlom. U pravoj sobi. U stvarnom životu.
Samo moram pitati muža kako stoji s tim.
Možda bi mi htio pričuvati protezu dok sam s tobom.
Nema komentara:
Objavi komentar