Dugo sam pokušavala shvatiti tuđu mržnju. Onaj pogled u očima zbog kojeg mi se srce stisne u bolnom grču, a dušnik se stegne i ja odjednom hropćem kao utopljenik. Onaj pogled radi kojeg se osjetim kao dijete koje ne zna uzrok salvi psovki koje izlaze iz usta njegovog oca, a upućene su upravo njemu. Onaj pogled koji govori: "Gadiš mi se!"
Dugo sam sebe mijenjala da bih te poglede pokušala iskorijeniti. Da bih, bivajući "bolja", "zaslužila" ljubav namjesto mržnje i gađenja. Da bih "zaslužila" svoje mjesto na svijetu. U životu koji sam odabrala.
Dugo sam gledala svoj lik u zrcalu i pokušavala shvatiti koji dio sebe trebam amputirati da ne slušam i ne gledam taj otrov koji mi je nutrinu izrezao na komade, raskasapio meso, ostavio lokve krvi, bol nezacijeljene rane koja peče i razara dušu. Koja čini da mozak vrije, srce bubnja u ušima, pluća se bore za svaki udisaj ...
A onda, jedne večeri, u tim sam očima, iza mržnje, iza praznine u kojoj nema emocija, nema empatije, suosjećanja, humanosti, već čista i iskonska mržnja zaokuplja čitavu tamu tih očiju - ugledala lik koji mrzi i koji je - mržen...
Taj je lik - isti lik...
U oceanu te mržnje utopljenik i ubojica - jedno su. Na tim valovima nema mjesta ni za koga drugoga. Ako barka slučajna ribara uplovi u te tamne vode, neka ne pruža ruku utopljeniku jer će utopljenik postati.
More to je očaja i bijesa, tame koja vakuumom straha uništi svaki živi organizam i sama od sebe - živi...
Iskonsko to je zlo. Prije ikakvih entiteta postojalo je i opstojati će do svršetka svijeta. Dok On ne odluči drugačije.
U očima punim mržnje postoji samo jedan objekt - oči same.
U tim očima nema mene. One mene čak i ne vide. Vide samo siluete, sjene koje smetaju, koje iritiraju, koje su višak. Nije važno čija je sjena... Uopće...
Iz tih očiju isplovljava crnilo, a u njih ništa ući ne može.
Dugo sam tražila krivca u sebi, dugo sam ga i nalazila, jer, očima tim što daješ, one to i prožderu.
Dok ne dođu do srži.
Onda nema ništa osim oceana - mržnje...