Prije mnogo, mnogo godina, neznam im više ni broj, bila sam dijete. Pa sam bila djevojka, cura. Preko noći postala sam žena. Ne samo zbog mjesečnih ciklusa, odnosa koji te navodno učine tim slovom Ž. Ne. Ni godine na papiru nisu faktor.
Žena.
Postaneš li žena kada ti slome himen ili srce?
Pretvoriš li se u ženu kada prvi put odeš na brazilsku depilaciju? Prema tome ja sam još uvijek djevojčica.
Čini li te ženom ako postaneš majka, supruga, vrsna spremačica delicija kojih bi se posramio i sami Goli kuhar, iako si potpuno i bezlično odjevena i u svojoj pohabanoj trenirci i majici s pokojom rupom bauljaš po toj kući i pokušavaš se osjetiti kao "gospođa"?
Žena.
Koji je to prag koji prijeđemo i odjedanput, iz radoznalih,  otvorenih, veselih, prpošnih i vječno nasmijanih djevojčica pretvorimo se u frustrirane, ogorčene, svadljive i nadrkane rospije?
Poanta je u Nadi.
Nije to Nada, moja susjeda s austrijskom penzijom, koja je vesela trostruka udovica i koja još uvijek subotom uvečer ide u "Štalicu" na plesnjak u potrazi za 4.-im sretnikom ( ili ne-sretnikom, ovisi s čije točke gledišta uzmemo,  jel` ;) ). Koja je u poznoj dobi sebi kupila Smarta i vozi se k`o Nikki Lauda našim seoskim puteljcima, a limari i lakireri veselo trljaju ruke jer im je Nada najvjernija mušterija.
Njen sin je neka faca pa je i ona faca. 
Obitelj faca.
Za razliku od mene, ŽENE, koja se ne usudim sjesti u svoj auto jer 10 godina nisam ništa osim kemijske i kuhače držala u rukama, a kamoli volan, mene kojoj je posljednji izlazak onak` za ozbač bio davne neke prethistorijske godine i od maglice alkohola sjećam se samo presoljenog odojka koji smo mi ekipa nabadali u autu tog davnog, prethistorijskog Badnjaka. 
Btw, u prethistoriji se Badnjak nije slavio. Onda mora biti da je to bilo negdje u ovom tisućljeću  :)
Riječ je o nadi.
Čak ni wikipedija nema definiciju tog osjećaja. Nema. Ne postoji.
Zašto onda dozvoljavamo sebi da se nadamo, ako je i sama riječ toliko nedefinirana, skoro pa nepostojeća. izmislili su je ljudi da bi se hvatali za nešto. Naravno da je ženskog roda. Mladi dečkići se hvataju za mamine suknje. Kad odrastu love gaćice svojih cura. Kad ostanu sami - imaju Nadu. Tko je uopće izmislio taj (nepostojeći ) osjećaj? Bit` će neki namušeni, bradati, ljuti muškarac razočaran u ljubav, svijet i ekosustav!
Tako smo od malih nogu zadojeni tom nepostojećom i imaginarnom "Nadom".
Kada si djevojčica ili djevojka, ljubiš, voliš, grliš, sanjaš - nadaš se. Koliko razočarenja prođeš samo u pubertetu?!
Kompleksa i nesigurnosti, strahova i sumnji, nevoljenosti, osjećaja nepripadnosti.
ali sve to nekako zaližeš i i dalje si prpošna,vesela, trknuta i hihotava.
Sve je "take it easy".
Prijeđeš taj neki prag i preko noći shvatiš da si žena. Kruta, hladna, cinična. Rospija. 
Nema Nade. 
Uljuljkana u svoj svijet, nekad siv,  nekad žut, Bajaga je to lijepo opjevao, smiješ se rijetko, cerekaš se još rjeđe, plešeš tu i tamo, ali sve češće se stapaš sa svojim zelenim viklerima, pljugom u ustima i foteljom. 
Toneš...
Zahvaljujući prstu sudbine, spletu raznih okolnosti, nečemu trećem dogodi ti se u životu tračak. Zraka. 
Hop!
Poskočiš iz svojeg sivog žutila, razbacaš viklere po podu, potegneš iz boce Jack-ija i baciš bademantil kroz prozor. Nabaciš na oči ružičaste, ma što ružičaste, šarene čovječe naočale i odjednom svijet izgleda - kako?
Pa upravo onako kako je izgledao...onda...davno...dok je Nada suegzistirala u tvom djevojačkom srcu. Dakle, nije fikcija. Nije iluzija. Svijet jest tako izgledao. 
Dok još nisam bila žena?
Ili?
Kad je svijet prestao tako izgledati?
I zašto sada opet izgleda sivo-žuto?
Zato što je djevojčica glupa.
A žena je - pametna??
Ne, nije pametna. Samo je djevojčicu zaključala u tamnicu jer djevojčica osjeća. Voli. Ljubi. Smije se. Nada se.
A to žene NE RADE!
Zrele, odgovorne, stabilne i promišljene žene i majke su upravo to. What you see is what you get.
Sve ostalo je dječja tričarija.
Pa i ta stupidna ljubav, leptirići,  balončići, smijeh za koji znaš da će nestati, vrskavost koja će odlepršati poput maslačka i nada...koju nikada nije ni trebalo dignuti iz pepela. 
Čemu kada ionako ne postoji??? 
Riječ koja nema značenje, a znači toliko puno.
Dakle, kada se eto, stjecajem okolnosti ta koka Nada ponovo pojavi u našim srcima, djevojčica se nekako izmigolji iz svoje samice i njih dvije, Nada i djevojčica naprave totalni kuršlus u našim glavama. Trbusima. Životima. 
Djevojčica pjeva i pleše, mrda dupetom dok sprema knedle od šljiva ili marelica, ponovo vrti stare pjesme, gleda stare slike i ceri se ŽENI u facu. Žena je bjesna. Jer je pametna. Jer zna kamo to sve vodi. Ali djevojče je neumoljivo pa katkad primi ŽENU za ruke i zavrti je u ritmu glazbe. Samo katkada obje se smiju i valjaju po podu od urnebesa. Samo ponekad ŽENA dozvoli da ju preplavi Nada i da se sve tri, djevojčica, žena i Nada - sjedine. Energija je posvuda. Zafrkancija vodi dan koji plovi na rijeci prpošne i neiscrpne radosti.
Ali ipak je iscrpna. Jer se napaja iz Nade. A Nada je, znamo svi - k...a :)
Pa kad nam život, realnost, lupi šamarčinu da se osvjestimo, kada nas okolnosti, iste one slučajne i kvazi višesmislene konačno probude, ŽENA osjeti sram.
Nelagodu.
Svu glupost naivnosti.
ŽENA opet zaključa djevojčicu u tamnicu i po n-ti put joj objasni da je za obje bolje da ona tamo i ostane. Ništa joj ne fali u tamnici. To je više poput penthausa. S pokojom pukotinom u zidu emocionalne ličnosti, ali nema veze, telka je 128`, kavijar i šampanjac uvijek servirani. 
I pokoja knedla od šljiva.
ŽENA objasni djevojčetu da je za mentalno, duhovno i fizičko zdravlje obje najpametnije da ova više nikada ne izađe.
Jer ni ona ni ta imaginarna Nada ne nose ništa dobro ni pametno.
ŽENA je nakon svega slomljena, rasparana, pokidana. Komadići su joj rasuti po rivi i morski valovi moče, kao suze, dio po dio nje. Sol ju peče. Pjena ju ozljeđuje. Krvari iz svake svoje pore, a i te dosadne suze opet joj umivaju lice koje je naviklo biti suho. Već tisućljećima suho. Toliko suho da se tješi da su joj oko očiju bore smijalice, a u biti je kao raspukla zemlja žedna vode. I opet ta usrana bol gubitka...Gubitka nečega što i nije bilo njeno. Gubitka nečega što niti ne postoji.
Nada.
Sad se lijepi dio po dio, komad po komad, sastavlja i spaja, zašiva rasparane šavove sebe same samo zato jer si je dozvolila da bude - glupa.
Zbog riječi koja ni vlastitudefiniciju nema.
Tako joj i treba... 

 

 

Često me ljudi pitaju zašto s ljudima nemam posla? 
Zašto izbjegavam dubioze i razgovore koje se tiču srži moje osobe? Zašto ne zovem ljude i ne jadam im se i  povjeravam svoje najintimnije misli?
Dakako, imam svoje 2-3 osobe, uvijek ću im reći sve što mislim i smatram da i one imaju slobodu isto to reći i meni.
One znaju tko su :)
Ali nemam ih potrebu zvati i filozofirati o sranjima kojima ionako nema rješenja. Naravno da je lakše podijeliti brigu  i probleme s nekim tko te poznaje. Ali ja nemam tu potrebu.
Jbg.
Nego, nisam htjela pričati o te moje 2-3 osobe. One su moje osobe i njih se ne tiče ovaj tekst.
Htjela sam pričati o ovim drugim osobama, onima koje NISU moje osobe. Zašto?
Jer su lažni, kvarni i ne slušaju što im se kaže.
Jbm ti, ako nekom na samom početku kažeš da ne podnosiš špek, a taj netko te nakon 2 mjeseca pozove na večeru i servira ti - špek - pa wtf, ljudi moji???
"Dobar dan, ja sam Maja, vrlo sam tvrda, temperamentna, čangrizava, nepovjerljiva, gadim se na ljudske laži pa bile one neznatne poput cijene "čunga-lunge" u dućanu, bljuje mi se od jbn laži, ne marim za osjećaje ako me slažete, ja NE lažem nikada i nikoga i to, da upravo to je uvjet da budemo frendovi. Poznanici. Ljubavnici. Bračni drugovi. Ja sam Maja, otvorena sam i volim se zafrkavati na svoj račun. Imam okruglu glavu i mršavo, zdaskano tijelo bez oblina gore i malo oblina dolje, možete me zvati i Kvisko, ali jbm mu, nemojte me lagati. Imam protezu na desnom oku i jedna sam od ljudi koji doslovce mogu "baciti oko na tv". Prgava sam i vesela, previše filozofiram, često padam u analize i granično sam depresivna. Ali, ja govorim istinu."
Možda se nekome to čini kao apsurd. Kaže moj zakoniti, pred Bogom i pred narodom, "svi lažu!" 
"Majo, svi lažu!"  
"Ali, ja ne lažem!"
"Ma ti si luda!"
:)
"Dobro veče, ja sam Maja, možda sam malo luda, ali ja ne lažem. Eksplozivna sam, bacam stvari, vičem i plačem, plešem kad čujem dobru stvar od Balaševića, kao npr. "Devojku s čardaš nogama", jel`? Kuham, pečem pekmeze za prste polizati i kekse da zadovoljim potrebe svojih bližnjih, ja napravim tu i tamo koju scenu i zaljubim se pa to i kažem svom zakonitom!!! Oh da, ja sam Maja, melankolik i govorim istinu."
Nikada u svom cijelom životu nisam eskivirala istinu osim jbg, u pubertetu i srednoj školi kad se markiralo i bježalo iz učeničkog doma, ali i danas pamtim situaciju kada sam išla van usred noći, skačem s prozora na ulicu gdje me čekaju moja frendica i 2 pankera, a odgajatelj stoji iza mene i zapisuje moj bijeg u "strašnu crvenu knjigu". Ujutro sam išla na razgovor kod direktora i druge odgajateljice:
"Majo, zašto si bježala van usred noći?"
"Zato što mi se išlo van."
Muk.
Nisam bila sankcionirana.
Što će oni s istinom?
Što ljudi rade s istinom? 
Ako ti kažem da je to vrh mojih vrhova, ako te upozorim da mi možeš napravit sve osim slagati me, ako ti kažem da prelazim preko svega osim laži pa bila ona najbanalnija - zašto onda napraviš upravo suprotno? Zašto čovječe???
Zato što mi ne vjeruješ? 
Zato što znaš da sam meka k`o duša, da praštam, da sam puna tih jbn-ih emocija koje misliš, gutaju svako govno?
Zato što misliš da...ljudi prelaze preko stvari, laži, krađa, izgubljenog povjerenja...pa grade nanovo mostove koji više nikada neće biti tako stabilni kao nekada, koji će drhtati od nepovjerenja i sumnji, koji će se raspasti na prvi znak straha...
Ja to ne radim.
Nije mi stalo do ljudi i njihovih umjetnih bivanja. Nije mi stalo do nikoga tko me ne cijeni dovoljno da mi ponudi istinu. Tko SEBE ne cijeni dovoljno da bude iskren.
Ne vežem se ni za koga preko čijih usana laž poteče kao hračak koji završi na mom obrazu.
Laž ubija sve. Čemu laž?
Ako sam ja rospija čije se reakcije bojiš ako mi kažeš istinu - ta što ću ti onda ja u životu?
Ako skrivaš istinu da bi zaštitio sebe - što ćeš mi onda u životu?
Ako lažeš da bi ispao frajer - ja frajere ne trebam u životu!
Ako lažeš da bi sve izgledalo bolje nego što uistinu jest - pa kad tad sve će izići na vidjelo? I što onda?
Laž nije temelj za bilo kakav odnos.
Sere mi se od ljudi jer ljudi stalno seru.
O sebi. O drugima. Stalno im netko smeta. Stalno su oni bolji od drugih. Ljepši. Pametniji. Humaniji.  
Aha, my ass! 
Samo gledaju kako će svojim lažima i mutikarenjem zasrati nekoga drugoga.
FUUUUJ!!!!
Čovjek koji laže to radi:
a) da bi sebe prikazao boljim nego što to jest
b) boji se reći istinu sugovorniku
c) ne poštuje sugovornika
d) ne vjeruje sugovorniku
e) jednostavno je seronja
Zaokružite ono što vas najbolje opisuje.
U startu nema ničega. Bila je kula od karata - sada su samo karte po podu.
Puhnila je bura, ona moja senjska, bura orkanska, bura koja se "laž" zove i odnijela je kulu u tri p.m.
Aj` bye!

Sve si nešto razmišljam u posljednje vrijeme o tome koliko sam kao žena degradirana i etiketirana kao neko biće "niže" vrste. Koliko sam ograničena svojim spolom pa ne mogu jasno ni "misliti" ni "romoriti" ni govoriti...

Prvo imamo sveopći stav društva da je žena ličinka jednostavnog uma, primitivna, površna, lajava, kuriozna, trač-baba, priglupa, lako zapaljiva, nagla, nevična samokontroli, šupljoglava lutkica usta i mozga punih španjolsko.meksičko-turskih sapunica kojima je rašpanje njihovih netom stavljenih noktiju doseg jednak Stipi Božiću osvajanje Everesta. Božiću planinaru. Ne boksaču. U načelu, poznajem takve žene i jbg, ima ih podosta. Fakat. Ne zamjeram. Ali, zbog takvih žena etiketirane smo sve. Čim dođem na šalter u pošti, službenica me, usprkos činjenici da je i sama žena pogleda kao da pred njom stoji križanka magarca i bukve. One  obične bukve. Ako zovem službu za korisnike mobilnog operatera doslovce vidim kako službenik koluta očima kada čuje ženski glas. 
"Oprostite, gospođo, imate li u blizini muškarca da mu objasnimo proceduru stavljanja baterija u daljinski upravljač?" - kada nazovem službu davatelja tv usluge.
"Da, gospođo, držimo štedne žarulje, ali bilo bi najbolje da vaš suprug dođe pa pogleda sam od koliko mu wati treba."- kad zovem trgovački centar.
Jesam ja idiot?

Kada se radi o raznim religijama uvijek je žena ta koja je druga, odn. potčinjena mužu i njegovim "prepametnim" hirevima. Dakle, kroz različite vjere, religije, uvjerenja, uvijek je žena ta manje pametna, manje dostojna, kriva za mnoge krive odluke, potčinjena, vještica, bludnica, nesposobna donositi procjene, lajavica, grešna, svadljiva, prevrtljiva, upitne kompetentnosti, stvorena da pokorno i bespogovorno služi i sluša. Onoga koji je sve ono što ona nije - pametan, miran, dostojanstven, blag, razuman. 
I kojemu ruka kada poleti - poleti s razlogom. 
Koji kad se obloče - mi smo krive jer "siroče" doma nema mira. 
Kad se drogira i kad prokocka cijelu plaću - zasigurno mu ona vještica od žene sjedi za vratom pa on jadan eto - malo puk`o. Da je ona drugačija prema njemu, zasigurno bi i on prema njoj bio -mek k` duša.
Kad on nađe ljubavnicu - ima potrebe.
Kad se ona zaljubi u drugoga - kurva je.
Još je najbolje što se i knjige koje promiču žensku pokornost izdaju i pumpaju mozgove podstičući krivnju i krivnju i uvijek tu jbnu krivnju. Recimo knjiga "Kako promijeniti muža". Kroz cijelu knjigu vrišti poruka "MIJENJAJ SEBE, TI SI KRIVA!!! MIJENJAJ SEBE, TI SI KRIVA!!!"
Da, mi smo krive za onu poplavu s početka svijeta, za križarske ratove, za Hitlerovu neuračunljivost, za ludilo svih lidera i njihovih fiks - ideja. Mi smo krive za globalno zatopljenje i opadanje broja pingvina na Antarktici. 
Mi smo krive za poskupljenje bureka u Todorićevim dućanima, ali nismo zaslužne što iza 18h svaki dan ti isti bureci padnu za 50%

Palili su nas na lomačama, proganjali, mučili, bacali u rijeke s kamenjem oko vrata, kastrirali, silovali, mučili, rezali nam utrobe da vide jel čaramo iz vlastitih crijeva i sakatili nas, a danas nas odgajaju da zaista vjerujemo u to da smo isto i zaslužile.
Da smo zaista genetski predispozirane da se iz našeg korjena izlegne vještica.
Ne može biti vještac, nedaj Bože, muško, divno, pošteno, stabilno, ma jok!  Mora biti žensko, grbavo, nosato, ružno, zločesto.
Kako muškarac, Adonis, plemenit uopće ikako može biti doveden u sumnju da bude ništa manje i ništa više nego - nedoličan?
Ne masturbiraju oni na porno stranice.
Nisu pedofili kojima sline cure na malene dječake i nevine djevojčice. I ne samo da sline. Oni svoje bolesne naume provode u djelo, otkako je svijeta i vijeka, a majketi još pokušavaju to i ozakoniti. Od Starog Rimskog carstva do nizozemskog parlamenta.
Nazdravlje!
Nisu zlostavljači i nasilnici koji kao po poslu svojim gospođama lome noseve, arkade, prste.
Neeeee...muškarac kojega po svim vjerskim uputstvima moramo slušati da bi bile čednije, razumnije, da bi nas uravnotežio, čuj ti - URAVNOTEŽIO - taj isti muškarac koji te sustavno godinama psiho-fizički zlostavlja i još misliš da si dužna to trpjeti jer su ti sve sive ćelije isprane tom krivicom i vlastitom odgovornošću za tuđe izbore.

Čuj, ti odgovorna za tuđu psihopatologiju???

Pa jesam ja stvarno idiot? 

 Prema statistikama UN-a:

• žene obavljaju 67% svjetskoga rada
• zarađuju 10% svjetskog dohotka
• vlasnice su 1% svjetskog imetka
• žene čine 70% nepismenih u svijetu
• širom svijeta žene zarađuju 20-50% manje za jednak rad nego muškarci
• od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene
• žene obavljaju između 10 i 20% direktorskih i upravnih poslova
• žene zauzimaju 10% mjesta u parlamentima
• 5% predsjednica država su žene

U Europskoj uniji:

• žene obavljaju 80%kućanskih poslova, čak i ako su zaposlene izvan kuće
• žene provode dvostruko više vremena u brizi oko djece nego muškarci
• za isti posao žene su u prosijeku plaćene 25% manje nego muškarci
• 20% žena doživjelo je neki oblik rodno uvjetovanog nasilja
• 98% žrtava obiteljskog nasilja su žene

Uče nas da je to tako.
Zapisano u Svetim Knjigama. Zapisano u povijesnim knjigama. zapisano u egipatskim hijeroglifima u špiljama. 
Zapisano u Crnoj rupi.
Urezano u naše sićušne, jednostavne umove. 

Što bi se dogodilo kada bi se jedna žena, majka, domaćica jednostavno - pobunila?
Protiv svih gore nabrojanih krivnji, protiv svih nametnutih optužbi, protiv iskonske krivice da je upravo ona - majketi ga nabijem - kriva za apsolutno svaki drek koji padne iz galebove guzice na ovaj svijet??? 
I da kaže - ma otkantajte i vi i vaša pisana i usmena krivica?

Okanite me se mućka đubradi sa svojim kažiprstima uperenima u mene i nosevima svinutima prema dolje kao da mirišete smrad vlastitih optužbi!
Skinite se meni, vještici, dami, kurvi, gospođi, vrtlarici, pijanduri, domaćici, raspuštenici - sve sam to u jednom - sve sam to sada u svom životu.

Smijem li živjeti?
Smijem li sada, do dolaska nekih novih struja koje će me možda i kamenovati, udahnuti zrak i biti jednostavno - ne kriva?
A kada dođu da kamenuju, nek` kamenuju.
Većinom muškarci, isti oni stari jarci - pohotnici slinavi kojima se gaće pune na boleštine i perverzije.
Tko će vas kamenovati?
Vještica?
A ne, već ste donijeli zakone u svoju korist.
U korist svojih gača.
Onoga u gaćama koji trza na nemoćne "vještice", na nemoćnu djecu i pokoju životinju.

Postoji li zaista ljubav bez granice?
Ona ljubav koja je ovjekovječena u filmskim klasicima s Bogartom, Bergmanicom i inim zvjezdama koji su svoje emocije uspjeli pretočiti na filmska platna? 
Nazovite me cinikom, ali ja mislim da je to sve parodija. 
Parodija, tragi-komedija i bljuvotina.
Pristajemo li na malo samo da nas ne bi bol ošinula kao ledeni zapuh buretine na našim licima? 
Vjerujemo li u ljubav?
Što je ona uopće?
Jer, svaki put kada kao, doživimo ljubav, odmah se počinjemo bojati da ju ne izgubimo. 
Čitam objave o "savršenim" supruzima koji svojim "savršenim" suprugama velikodušno daju poklone u obliku novih bundi, naočala, satova, ugradnji umjetnih trepavica, noktiju, sisa...to je ljubav?
Pa se hvale na društvenim mrežama kako im partneri nesebično poklanjaju spa tretmane, wellnese i ine tričarije i kako uživaju u tim znacima - čega? Ljubavi?
Što nas to ispunjava?
Zar zaista novi parfem koji miriše na nama poput lavande protiv moljaca u ormaru ili omekšivača u žutoj boci?
Zar nas može nagnati da se osjetimo nečijima, zaista i duboko nečijima nove D&G sunčane cvike koje ćemo onda držati u etui-ju i vaditi ih samo za posebne prilike ili za slikanje pa dijeljenje na FB-u?
"Mene je moj  mužić počastio za rođendan/sv. Nikolu/Božić/godišnjicu etc., etc., srčeko/smajlić/srčeko/pusa!" 
Lajkova 800532.
"Wow draga,kak` lijepo..."
"Woohoo mila, kak` ti imaš dobrog muža!"
A najbolje od svega:
"Ajme kak` on tebe voliiiii!!!"
Pa serem ti se i na te cvike i na taj parfem ako ću prema njima cijeniti ljubav!
Serem ti se na sve te skupe stvari ako su one mjerilo ljubavi koja veže partnere!
Serem se na sva vaša preseravanja o divnim i krasnim bračnim partnerima kada u Lijepoj našoj, prema statistici, svaki 4. ili 5. brak završi - razvodom. 
Koji je to moment kada ljubav jednostavno - prestane?
Pokušavamo li zamijeniti nešto tim poklonima i prekenjavanjima samo da bi na trenutak osjetili da smo nekome bitni?
Morate li cijelom svijetu pokazivati koliko vas netko "voli" time što ćete svaku  sitnicu fotkati i zalijepiti na svoj "wall"???
Ljubav - precijenjena.
Odeš u Muller i kupiš - ljubav.
Provučeš Mastercard i platiš - ljubav.
Napraviš dijete, po mogućnosti još jedno - ljubav?
Kada vam se bračni partner vrati doma s posla i ne donese vam  poklon za godišnjicu ili je nedaj Bože zaboravio vaš rođendan, a vi nemate što poslikati, znači li to da vas ne voli?
Pa se rastanete...
Ljubav potražite na drugom mjestu. I traje...oh da...zaljubljenost je veoma varljiv osjećaj...svi ti leptirići i balončići i mjehurići...Mislite da će trajati dovijeka...
Ali neće!
Istopiti će se jer su osjećaji  poput lave, prvo eruptiraju, potom vas preplave pa se - ohlade...
U međuvremenu vi ćete imati novog muža, novu obitelj, novu kuću, staru - novu djecu i ajmo ispočetka...
Kaj, budemo iskušali i 3. sreću? 
Možda sam cinik.
Možda sam budala.
Možda sam realna.
Iz iskustva govorim da ljubav ili je ili jednostavno - nije.
Ljubav je sve - nježnost, strast, poštovanje, povjerenje, prijateljstvo, sigurnost.
Ne jedno od toga.
Vreća svega toga.
Ukoliko jedna stvar nedostaje - ljubav nedostaje.
Ukoliko u svom partneru nemate prijatelja - ljubavi nema.
Ako s partnerom nemate sex - ljubavi nema.
Ako  vaš partner prema vama nema ni zerice nježnosti - ljubavi nema.
Možete mirisati na L`ancome i imati Guess-ove satove koje vam je zakoniti ostavio pod borom. Možete ugrađivati umjetne trepavice i lakirati nokte u mondenim salonima i sve to plaćati njegovim karticama. Možete se oblačiti u Donna Karan dućkasima i nositi one "modni mačak" torbe od par tisuća kuna. Možete glumiti idealne parove hodajući po eventima i neznam kakvim krstarenjima.
Šuplji ste poput potrošenih konzervi pseće hrane.
I odnosi vam tako zaudaraju.
Jer, kada zatvorite vrata svojih kuća i stanova, svojih brižno uređenih domova okićenih svjetlećim lampicama u raznoraznim oblicima onda sve maske padnu.
A padnu jer moraju pasti.
Pa vam on j**e mater jer ste predugo u kupaoni ili ste bili toliko glupi i kupili usrani ugradbeni frižider s kojega stalno padaju "panti" pa on mora šarafiti.
Ili vam sere jer ne izvlačite oprezno kablove od usisavača iz utičnice pa su se svi štekeri razlohali.
Pa vam tu i tamo nabije na nos što imate slab imunitet, a njemu jaaaako ide na živce bolest općenito. 
Padne pokoji šamar, ali što ćete, nakon toga je sex tako dobar, zar ne??? A i isplati se istrpjeti jer sutra će pokajnik doći s novom Swarowsky ogrlicom - u znak ljubavi, ofkors. 
Proživjeti ćete svoje isprazne živote trepćući svojim umjetnim trepavicama i družeći se sa svojim ispraznim prijateljima vodeći isprazne razgovore i jednoga dana ispuhati se poput balona.
Zavaravati sebe cijeli život.
Proživjeti život bez - života.
Što se više salona za uljepšavanje otvara, to imate više tema za razgovor. Nijanse laka za nokte, nijanse sjajila, nijanse jbnih tragova prstiju na vašim ispraznim obrazima...
I dalje se smješkate...i dalje fotkate...i dalje dijelite i vapite za lajkovima...
Koji vam je?
Ljubav je osjećaj pripadnosti. Dio dijela mene i tebe. Nas. Nismo više dvoje. Sada smo jedno. 
Ne u novčaniku.
Ne u krevetu.
U srcu.
Srce ne zanimaju maskare i pedikure, ne pita za najnoviji brend, bljuje mu se od hihotanja i prenemaganja.
Ali kome ja pričam?
Glavu u pijesak i vrtite guzama...možda uleti poklon! 

Ništa sam...sve od ovoga svijeta skupljeno u hrpetinu ničega što se ničim zove...
Potpuno sam prazna u dubini ispunjenoj gorčinom, ljutnjom, bijesom..o, bijesom tolike razarajuće snage da mu niti jedan uragan ženskog imena ne može parirati...
Toliko sam prazna da me smrad vlastite šupljine obavija i odzvanja jeka odbijajući se o zidove mene same...
Gledam sebe izvan sebe, vidim otvoreni prostor, ništavilo, duboko, sveobuhvatno, gladno..
U samom centru sebe, usred tod trulog ništavila rodila se, nanovo, stara druga - moja tuga...
Koliko li sam samo riječi ispisala tebi stara moja prijateljice?
Koliko čaša žeste do vrha ispunjenih ledom ispila u tvom društvu i u tvoje ime nazdravljala istodobno se smijući i plačući?
Koliko samo prijatelja ostavila i zapostavila da bih bila u tvom zagrljaju?
Bile smo si dobre, ženo, nerazdvojne! 
Gdje si uopće nestala, a nisi ni javila  da putuješ?
Ili si se skutrila i samo si čekala?
Samo si osluškivala otkucaje moga srca i namirisala trenutak vlastitog dizanja, kao feniks iz pepela...
Mislila sam da sam prestara za tebe, draga. Daj, otkud tebe opet?
Gledam te ponovo, nisi ostarila ni dana, tako si lijepa, tako putena, nježna...tako si mila u svojim osmjesima i prijetvornim zagrljajima, tako si opako topla i tako me mamiš...Tijelo ti je kao isklesano, ogrnuta si mojim suzama, stoje ti kao salivene, stapaju se s tvojim prekrasnim oblinama, klize niz njih i nestaju u mojemu mraku...Kose ti se gube među mojim prstima, žedna si me i gutaš me gladno, upijaš me u sebe i prožimaš me sobom tako da ne postojim više ja nego samo ti...
Kao u dobra, stara vremena... 
Proždireš me, dušo...
Znaš da ti ne mogu reći "ne". Mamiš me i kad me stisneš uza zid i kad me poljubiš pa kreneš zubima otkidati komad po komad mojeg tijela. 
Znam da tražiš dušu moju i znam da si tako sretna kad me ispuniš sobom.
Ja sam ponovo samo tvoja, ponovo sam na samom dnu ako ništavilo dna ima, na dnu te crne  rupe koja se nutrinom mojom zove...
Dajem ti se cijela...svoju, bol, svoje suze, ovo lomljivo tijelo i krhko srce, um prošaran mislima koje bole i ranjavaju, bičujem sebe samu i tješim se da možda ipak nisam prestara...za tebe...za tugu...za ljubav...za sebe...
Za život.
Smiješ mi se, draga?
Misliš da pričam gluposti pa mi zaklapaš usne svojim usnama da ne slušaš utopističke nebuloze jedne žene potpuno shrvane, žene koja se utapa u tebi, a tebe mrzi iz dna duše!
Oh da, nikada te nisam voljela...Pokraj tebe sam se osjećala ništavno - kao i sada...
Pokraj tebe se osjećam  nemoćno i jadno - kao i sada.
Ti me ljubiš, ja te volim ljubiti, ali mrzim to što si ti ta!
Ja te ne želim ovdje...
A tako te trebam...
Popijmo koju zajedno, tugo moja...Popijmo, nazdravimo meni i mojoj gluposti, ponovo...
Smiješ mi se,  o da, smij se...I ja bih se smijala kroz maglicu vlastitih suza da mi jecaj ne ispunja grlo i ne mogu se smijati, taj smijeh zvučati će groteskno, a ja, iskrivljena od boli, od muke, slomljena, u tvom zagrljaju potpuno ću nestati.
Znam da ti želiš da ja nestanem.
I ja želim nestati u tebi, sada, ovoga trena, da me plimni val tvojeg podsmjeha preplavi i odnese...Tvoj užitak da postane surova stvarnost mojeg istapanja...nestajanja...
Popijmo još jednu da se prisjetimo starih dana, stare gluposti i starih laži koje dođu uvijek nanovo i tu leži tvoja moć - uvijek nanovo dolaze i tu se iznova rađaš ti, dušo... 
Nosi me na svojim ramenima istesanima  od mojega jada i odnesi me daleko od svega tako da se stopimo jedna u drugu i jednostavno budemo u ničemu - ništa - a opet sve...

 

Bila sam sama i bilo mi je dobro. 
Bilo mi je onoliko dobro koliko sam sama htjela i toliko loše da samoj sebi nisam željela priznati svo to crnilo koje me grlilo toliko gladno, toliko neumoljivo, nezasitno.
Bila sam sama, sakrivena u sebi i nije me moglo raniti ono što nije bilo stvarno, ono što nije postojalo, ono nešto što moj život u sebi nije imao.Sjedila sam u zakucima svojeg bića i šutjela.
Nisam plakala.
Nisam cvilila poput ranjene životinje.
Nije me moglo boljeti nešto što nikada nije ni bilo moje.
Nije postojalo.
Među pukotinama zidova otkrila sam nepresušne potoke cinizma i samoironije. Tkala sam ih u plašt kojim sam sakrivala svoju golotinju od svijeta, nagost predanja i istine.
Ja ne volim ovaj svijet.
Ja nisam od ovoga svijeta.
Ne snalazim se u ovom svijetu i nisam prijatelj s njime.

Ja volim život.
Možda ipak u nekoj drugoj dimenziji.
Bilo mi je sasvim dobro u skrivenoj i ogrnutoj tim plaštem tkanim od gorčine i neumoljivosti. Bilo mi je dobro vlastitim izborom biti nedodirnuta ičim osim vlastitom grubošću realnosti.

Zašto si došao?
Što želiš?
Tko te pozvao da me diraš i da skidaš sa mene moje otrove?
Tko ti je naredio da guliš sloj po sloj te prstima razdvajaš ljuske moje surovosti?
To je MOJA surovost!
Da noktima grebeš po vanjštini moje hladnoće dok te ne zazebe, a moje raspadanje krene poput kule od karata?
To je MOJA hladnoća!
Zašto svojim dahom griješ i uporno otklanjaš ovu zimu koja je MOJA zima? 
Zašto ti smeta moja zima? 
Jel` vidiš sapu koju proizvodi tvoj dah u mojoj blizini? Svaki tvoj izdah otklanja milimetar moje hladnoće i ove sante u koje sam se upila i koje su MOJE sante tope se pod neumoljivošću tvojeg disanja?
Ne  diši pokraj mene jer rušiš moj svijet!
To je MOJ svijet, čovječe!
Tvoje oči svijetle u mojim tamama, mojim mrakovima koji su mene zaodjenuli u sebe i meni je u njima dobro, onoliko dobro koliko ja želim da bude i...toliko loše da samoj sebi ne mogu priznati koliko me guta ta noć...
Ne tresi tlo na kojem sam se šćućurila, ne guraj zidove koji me pritišću, ne stvaraj buku u meni...u meni je tiho i i mirno...ja sam se stopila s tišinom oko sebe...Ta je tišina sigurna i pouzdana. 
To je MOJA tišina!

Pusti me da čučim sama u sebi i da ono malo srca teče svojim sokovima za nešto bolje. 
Možda to bolje donese rijeku koja će odnijeti zidove i obasjati tame...odnijeti strah i nepovjerenje...
Možda će to bolje razbiti cinizam i ironiju...satrati svom silinom svojih voda tu gorčinu i podsmjeh...

Oplaviti moje obale da na njima raste i prebiva neka nova flora i fauna...

Pusti me da te ne volim i da ne volim sebe...pusti me da vjerujem da je istina laž i da ona i ne postoji...pusti da sjedim naslonjena na sebe samu na tom dnu da ne osjetim ništa jer ništa garantira nepostojanje boli...
Ne mogu se nositi s boli.
Ne, mogu, ali ne želim.
Jednostavno...pusti me da budem ono što najbolje znam...nešto između mene i mene...uvijek između...nikad konkretno...

Pusti me...

Neki je dan Princeza, satrana umorom, navečer zaspala kod bake. 
Prvi put.
Što ću nego pustiti ju da spava, jel`?
Došla sam doma - muž i ja k`o izgubljeni u Zemlji čudesa.
Sve neka praznina, tišina, prostor bez zidova i granica.
On je zaspao pred telkom, a ja sam ostala gledati i House-a i Kosti dok mi tijelo nije sugeriralo da je vrijeme za poć` leć`.
Odem u krevet, vrtim se 10-ak minuta, dignem se, upalim telku, gledam 10-ak minuta, vratim se u krevet, vrtim se do 03h ujutro - fali mi moje dijeteeeeeee!!!!!!
Zaspala sam u grču, kao da dio mene nedostaje.
Znam da je glupo, znam da je onak - freaky - ali, uhhh, baš sam bila izgubljena.
Separacijski strah?
Kao da je Princeza otišla proučavati pingvine na Antarktik ( ili Arktik??? ).
Uglavnom, osjećaj praznine, kao da sam šuplja špilja, bez dna, bez ikakvog prostora, kao da ne postojim...
Kad sam zakonitom rekla kako sam se osjećala potvrdio je da se i on tako osjeća. Kada nas dvije, npr., odemo na more.
Dvije lude.

Heh, onda se odjednom Princeza pojavila na vratima moje sobe oko, pol 6 ujutro:
"Mama, mogu spavati s tobom?"
A meni kao da je kamen pao, ne samo sa srca nego s cijele utrobe.
"Ma naravno ljubavi moja!"- zacvrkutala sam, zagrlila ju i "odvalile" smo do 9.

( jesam li spomenula da baka živi na katu ispod nas? )

Dragi narode, dižem sidro i odlazim...samo figurativno, ali ipak, jedrenjakom isplovljavam i mašem svima vama koji me ispraćate.
Jedrenjakom poslovičnog naziva"zaboli me dupe"ostavljam sve one koji mi mašu i u svojim glavama prevrću teze o tome kako sam bešćutna, egoistična i sebična.
Trokirala sam.
Baterije se istrošile.
Moja zadnja razina kronično svijetli crveno i urla od prezasićenosti...
Moralom, obzirima, krivnjom, uviđavnosti.
Težnje da zadovoljim apsolutno svaku ličinku koja kroči kuglom zemaljskom.
Potrebom da objasnim kako nisam baš ja prvi i glavni krivac za globalno zatopljenje ili Hitlerovo ludilo ili raspad braka Rajićevih.
Prezasićenosti lažnim slikama svijeta, ljudi, sebe.

Tko sam ja?
I..."quo vadis M."?
Kamo ja zaista idem?
I, koga boli dupe kamo ja idem???

Idem ja kamo me jedrenjak odnese, a jedrenjak ide upravo tamo kamo ga otpuše vjetar. Ne vjetar ljudskih karaktera, već vjetar promjena...
Meni je voda došla do grla - klišej, znam - ali, fakat, od gađenja sam čak počela i peglati. Da, ako se sjećate ja sam peglala samo svoje oči. Posljednjih tjedana počela sam peglati veš. 
Ono što mi je predstavljalo nebulozu nad nebulozama sada mi je postalo bijeg od smrada.
Otvorim internet i pred očima mi se izmjenjuju riječi, rečenice, slike, osmjesi,  svi ti odnosi bez ikakve veze, bez onog istinskog poznavanja, bez spajanja duše s dušom. Samo površna poznanstva koja se prezentiraju kao "zauvijek".
A ne može biti zauvijek, jer,  prijatelj je netko tko te poznaje i unatoč tome ti ostaje vjeran. Pamtim tu parolu koju mi je moja frendica Sandra napisala u rođendanskoj čestitci povodom mog 16-og.
Imam ja i bližih osoba od nje koje me ne poznaju i ne vole, i one koje se nikada nisu potrudile upoznati me i dalje me ne vole. Imam i one koje me vole jer sam danas ono što jesam. Ne poznaju moju prošlost, ali me vole danas.
Ne uvjetuju, ali obostrano poštovanje jest ključno!
POŠTOVANJE.
RESPECT- R E S P E C T
Jel` to A. Franklin, je, je, sad sam pogledala na stričeku Google-u...


Uglavnom, bez tog istinskog prihvaćanja, odn. poštivanja različitosti nema ničega. Nema suodnosa. Nema suživota. Nema nas!
Različiti smo, brate. Jedinstveni. Unikatni.
Ako spadam među vrstu ljudi koji su melankolični, takva sam i adio!
Pomalo depresivna, analitična, katkada buntovna...Oštrog jezika, nestrpljiva, ne trpim budale, a mnoge ljude etiketiram kao budale, nažalost. Branim svoje stavove, ne priznajem krivicu i ne šljivim živu silu.
Ne fale mi ljudi kojima ne falim ja.
Ja ne odbacujem, ali ako sam odbačena ne prilazim natrag, ne pužem i ne cvilim.
Ne moram imati nikoga pod mus.
Biram samoću radije nego da tu istu upotpunim lažnim isforsiranim odnosima.
Žao mi je, ali, tko ne treba mene, toga ne trebam ni ja. 
Mahnem rukom, uskočim u jedrenjak i zaplovim...morem punim bunta i revolta...oh da, pun mi je kufer i puca po šavovima - klišej - svih tih optužbi, etiketa, nametnutih normi koje se apsolutno kose sa savjesti i sa moralom, laži, bljuje mi se od laži!
Kao vjernica trebala bih moliti za sve one od kojih mi se bljuje!
Ali, i to što moram, baš neću!

Jednostavno - umorna sam.

Moram odjedriti i napuniti baterije -klišej :)

Ako tko želi samnom, mjesta ima :)

Kokoš ili jaje?
Vječno pitanje najvećih mislilaca...

Ono što mene zanima jest bih li ja, žiteljica ruralnog područja u okolici metropole, nadobudna spisateljica svega i svačega, majka, kućanica, kraljica - postala popularna ako bih snimila porno uradak?
Ili, moram li već biti popularna da bih snimila isti?

Pratite me?

Naime, tu i tamo se osvrnem na naše medijske ličnosti, mislim, ne`š ti medijskih tratinčica među svim tim starletama i pevaljkama, joooj, kak ovo ogorčeno zvuči, jel`da, a ipak, nisam zavidna, samo sam onak, cinična. Pa opet, svakodnevno, ama baš svaki dan na interentu osvane neka "udarna" vijest o tome kakoNacionale opet ljubi, kako je Moruzgvi ispala cica iz evidentno plastičnog dekoltea, a čak se ni moj zakoniti, ljubitelj ogromnih cicurda ne pali na silikone i ok, ak je stavila silikone, ali nemoj brate mili kenjati kako su ti prirodne jer si do prije par godina, odn. do prije hitića "Bižuterija" bila ravna k`o i ja, kako Nives, koja btw. šokira po PS-u i svaka joj čast jer nikada nije glumatala puritanku i ignorirala je sve ove kvazi "čistunke", ali sad i ona izbacuje kobiva slučajno cicurde, a ona se fakat ima čime pohvaliti. Mislim si, Nives je prije namjerno bacala cicke van na uvid svima zainteresiranima pa čemu sad k`o slučajno.
Ma dobro, ona Rajićka skrenula s druma, majkemi, nijedan video nisam pogledala, ali prema komentarima žena je pukla. Valjda od tih silnih para više ne zna što će pa se baca u komičarke. I ja bih bila komedijašica da se valjam u lovi kao ona.
Nitko ne garantira da i ja ne bih izvodila idiotarije po youtube-u da je moj zakoniti, odn. bivši - k`o njen Lukica.

I sad, ljubi Sevka tog nekog novog s napućenim usnama, kad se spoje te njihove ćube mislim da momentalno vakuum nastaje i usisa u njih sve živo. I mrtvo, ofkors.
Ali, sad, to što ona ljubi boli mene dupe za to. Isto k`o što me bolilo dupe za nebuloze oko nestajanja mlijeka iznjenih uvaženih cica. Kao što me apsolutno ne tangira to što su se ona i kralj bakra rastali.

Mene zanima je li ona postala popularna odn. pardon medijska ličnost nakon pornića ili ju je netko slušao i prije njega???
Kokoš ili jaje?

Sjećam se, kao klinka sam bila na jednom njenom koncertu na moru, ljudi su masovno zviždali na Paloma blancu i slične tralalala, derali se da se makne s pozornice, pjevali u sav glas Kasandrin hit "Sladoled" - hajde hani pliz, pliz... se sjećate? - i rugali joj se da je meni bilo neugodno. A bilo je to dakle negdje polovicom 90-ih.
Nekako je ta njena karijera bila k`o i karijera Saše, Tina i Kedže. 
I odjednom, evo ti nje gole k`o od majke rođene, ceri se u kameru, obnaženih dojki, na njoj frajer, tuđi neki muž i - BUM!!! 
Rodila se zvijezda!!!
Iliti - zvijezda je rođena!!!

Pa me zanima, s obzirom da sam ja totalno nepoznata, bi li moj porno uradak označio početak slave za mene i moju obitelj?
Bi li kome to bilo interesantno do te mjere da me lansira na našu velebnu estradu?
Ma ja sam skromna, ne bih ja pjevala i tako to, ja samo pišem. 
"Procurio privatni video spisateljice sa sela!!!"
"Majka i domaćica, poštena žena snimila porno uradak!!!!
"Breaking-news- nepoznata blogerica uhvaćena in-flagranti!"

I najedanput više nisam nepoznata ni neslavna već poznata i slavna.
I nebitno pišem li, pjevam, glumim ili se kreveljim po jutjubu - ja sam slavna!
Moje dijete ima slavnu mater!
Koja je samo izložila sve svoje intimne dijelove cijeloj naciji, dijaspori, a i šire da bi postigla medijsku pozornost. 
"Velepoštovana hrvatska estrada".

Pa tko bi lud za ovaj kompost od estrade u Lijepoj Našoj uopće i naramenicu od grudnjaka skinuo?!

Političari su nam pijanci, suludi vozači, kradljivci, amoralni i bahati tirani. Mi im plaćamo stolice u Saboru. Na kojima ionako ne sjede otkako je zatoplilo.
Zvijezde i zvjezdice koje slušaju naša djeca na svojim ajpodima su bestidne i također upitnog morala, raskalašene i ofucane, potrošeni lažnjaci.
Bižuterija...
Glumci su nam također notorni alkoholičari, ovisnici, sudionici prometnih nesreća sa smrtnim ishodima.

Ali mediji vrište njihova imena!!!  
Hrvatski mediji ljube svu tu grozotu od likova!
Hrvatski mediji prezentiraju taj jad i čemer kao glamur i prestiž.

Fuuuuj!!!

Ako ja ikada pod mus snimim porno uradak sigurno neće prvo "procuriti" u naše medije, ne zvala se ja tako kako se zovem. Ja ću ga sama progurati pa makar u Bugarsku, samo ne u ovo gnojivo od naših "breaking-news-a".
Idem dalje, možda danas na portalima doznam boju gaćica Gorana Bogdana.
Naime, on je meni totalno mrak.
I toliko sam "duboka" u svojem mentalnom sklopu da su njegove gaćice krajnji domet mojih intelektualnih promišljanja o njemu kao umjetniku.

Ajd baj!!! 

Čitam jučer na jednom portalu kako povrijeđeni Milan tvrdi da je njegova bivša, Nacionale, počela gubiti mlijeko kojim je dojila zajedničko dijete, radi stresa uzrokovanog njihovim svađama...

Wow, pomislim si ja, to mora da su bile svađe epskih razmjera...

Što je stres žena-dojilja u konc-logorima naspram njihovih svađa???
Ništa, nula, nada!
Što je muka žena-dojilja u zemljama 3.svijeta naspram njihove muke?
Beznačajna sitnica, ´ko im kriv što su se rodile na krivom mjestu i u krivo vrijeme!
Što majka u Hrvatskoj, nezaposlena sa suprugom-invalidom proglašenim nesposobnim za rad zna o tome kolika je količina stresa prouzrokovana prepirkama između kralja bakra i nacionalne pevaljke?
E pa ni ta majka-žena-dojilja nema blagog pojma o grču, strahu i beznađu koje naša Nacionale osjeća kad se Miki vrati kući u sitne sate i počne:

"Gdje s`bio dosad mamicu ti poljubim onu bakrenu, ha???"
"Ma ljubavi, mila, srećice, malo s prijateljima popio koju šljivu, znaš, pa malo travarice domaće, uh, uh, al` cijelo vrijeme sam samo o tebi mislio, majkemi!"
"Lažeš, Milane, vidim ti u očima sjaj, k`o Massimo u tami, vidim da tu ima još nešto, hajde reci, sunce ti žareno!"
"Uh, kad ti kažem, samo šljiva i malo trave..." - muca, petlja mu se jezik.
"Šta trave, jes` pušio il` pio???"
"Pa, i pio i malo poteg`o 2-3 dima, onako, za ekipu." - skrušeno priznaje kralj.
"ŠTOOOOO???? Pušio s`jeli??? A jaaaaa????"
"Što ti?"
"JA, da JA, sjedim kući, perem, kuham, čistim, dooooojiiiiim TVOG sina, dok ti travulju pušiš, a meni ništa ne donosiš da i ja malo potegnem!!!!!"
"Ali ljubavi, dušo, mila, ti dojiš, nije dobro za dijete da u sebe unosiš opijate, znaš mila..."
"Evo, gotovo, ahhhhhh, gubim mlijeko, sve si ti kriv, uništi me majkemi, nemam više mlijeka, ti životinjo sebična, ti nečovjeku egoistični napušeni!!!"

I tako je naša Nacionale ostala bez mlijeka...

Apsurd!
Količina stresa koja bi uzrokovala gubitak mlijeka morala bi biti veća i od traumatičnog iskustva koncentracijskih logora, veća od problema gladi u zemljama 3. svijeta gdje majke nekako uspijevaju othraniti svoju djecu na svojim usahlim dojkama, veća od problema majki koje žive u hrvatskoj svakodnevici. Kad govorim o ovim trećima, mojim zemljakinjama, pri tome ne mislim na visoki sloj pripadnica i zaokupljačica estrade već na one majke koje skupljaju lipu po lipu da bi svojoj obitelji kupile kruh i mlijeko pa usput prošetale do tržnice da provjere ima li što povrća ostavljenog ispod klupa, mačkama, psima i - njima...
Kako te žene uspijevaju dojiti?

Prenosim članak s Roda, koje su meni osobno pomogle dok sam se uhodavala u dojenje, koje su mi pomogle kada sam muku mučila s dva mastitisa i ragadama, što god tko mislio ili ne o njima, ja ću im biti zahvalna do kraja života. I, btw, dojenje je najbolja dijeta, dijete doji, vi mršavite uz knjigu i telku :)

http://www.roda.hr/article/read/mit-o-stresu-i-dojenju

Mit: Preko noći sam izgubila mlijeko zbog stresa!

Istina: Stres na različite ljude djeluje različito – isto vrijedi i za mame dojilje.

Nekim majkama dojenje čak pomaže u borbi protiv stresa, jer prolaktin (hormon „zadužen“ za stvaranje mlijeka) djeluje opuštajuće i na majku i na dijete.

S druge strane, u nekih majki stres djeluje na način da dodatna doza adrenalina u organizmu smanjuje ili čak potpuno zaustavlja djelovanje oksitocina (hormona „zaduženog“ za lučenje mlijeka) te majka ima problema s refleksom otpuštanja mlijeka.

U najgorem slučaju dogodi se tzv. začarani krug: dijete postaje nemirno na dojci ili čak odbija sisati, jer mlijeko ili ide sporo ili uopće ne ide, majka od toga postaje još nervoznija, što utječe na refleks otpuštanja mlijeka tako da još više usporava ili kasni. Ako se takva situacija produži, može se dogoditi da, kako dijete izvlači manje mlijeka, i njegova proizvodnja opada... U ovakvoj je situaciji najvažnije znati sljedeće: ako majka nastavi dojiti i/ili izdajati unatoč „krizi“, krug se može prekinuti, a produkcija mlijeka ne mora se nužno smanjiti.

Važno je znati kako su poteškoće u otpuštanju mlijeka usred velikog stresa privremeno stanje  i trajat će dok se dovoljno ne opustite. Stoga iskoristite sva svoja osjetila da biste pomogli svom refleksu otpuštanja mlijeka. Često pomogne blizina djeteta, miris, zvukovi koje dijete proizvodi prije dojenja, konzumiranje pića ili jela koje volite prije podoja, slušanje glazbe koja vas opušta prije i/ili tijekom podoja, masaža...

Evo nekoliko savjeta kako si pomoći u slučaju ovakve krize:

Prije podoja

• priredite toplu kupku samo za sebe ili, ako imate nekoga da vam pomogne tako da vam doda dijete kad uđete u kadu i tako da je uzme prije nego što iziđete iz kade, pripremite kupku i za sebe i za dijete te podojite dijete u kadi;
• istuširajte se toplom vodom ako vas to opušta;
• ako imate bilo kakve bolove, raspitajte se u liječnika za lijek koji možete uzimati dok dojite, jer bolovi također mogu utjecati na usporavanje refleksa otpuštanja mlijeka;
• ako vas bole bradavice, možete ih „anestezirati“ tako da ih premažete kockicom leda netom prije podoja;
• izaberite mirno i ugodno mjesto za dojenje: udobnu stolicu s naslonima za ruke, ili dojite ležeći dobro poduprti jastucima iza leđa;
• slušajte glazbu koja vas opušta;
• razodjenite sebe i dijete, barem od struka nagore, zbog kontakta kožom-na-kožu;
• popijte čaj koji volite ili pojedite nešto što volite;
• ponekad pomaže da vas netko izmasira (barem ramena) prije podoja;
• pripremite dojke za dojenje: nježno ih izmasirajte i/ili ugrijte toplim oblozima.

Tijekom podoja

• duboko dišite ili pjevušite da biste se opustili;
• duboko udahnite, zatvorite oči i zamislite da ste na nekom lijepom, ugodnom mjestu, ili zamislite kakav je osjećaj kad mlijeko poteče, ili uzmite djetetovu ručicu u svoju te osjetite njezinu mekoću, ili zamislite bilo što što vas opušta;
• ponekad pomaže i razmišljanje o nečem drugom: gledajte TV, vodite telefonske razgovore, čitajte...;
• neka vam bude toplo i udobno dok dojite: dojite na ugodnom mjestu, u opuštenom sjedećem ili ležećem položaju, ogrnite se nečim toplim preko leđa i ramena...;
• na početku podoja premještajte dijete s dojke na dojku (da siše na obje dojke), dok mlijeko ne poteče;
• lagano masirajte dojke za vrijeme podoja ili koristite kompresije.
• Ako je tijekom krize ipak došlo do smanjenja produkcije mlijeka, najbolje bi bilo da potražite pomoć savjetnice za dojenje, IBCLC, grupe za podršku, pedijatar), jer je potrebno proći kroz zahtjevan proces relaktacije.

Napisala: NatašaM - savjetnica za dojenje
Objavljeno: 27. ožujka 2009.

Izvor: Kellymom.com
Breastfeed.comLLLI: BAB