O tebi pišem posljednjih dana...posljednjih mjeseci...godina...
Zapravo o tebi pišem oduvijek; čak i onda kada te nisam poznavala pisala sam o tebi.
Je li to uopće moguće?
Uvijek sam mislila da sam pretovarena sanjarenjima i nerealnim očekivanjima. Uvijek sam bila samokritična te sebi samoj spuštala kritetije.
Nisam čekala.
Sve sam htjela pod mus, sada i odmah. 
Nisam birala. 
Nisam razmišljala.
Mislila sam da ne postojiš.
Mislila sam da nisam vrijedna...
Oprosti mi.
Nikada ni za čime u životu nisam žalila. Sve moje pogreške samo su ures na licu moje duše. One me učiniše osobom kakva sam danas. Sve su one moji ožiljci, brazgotine...uspomene...bilo lijepe ili ružne one su - ja.
Nikada nisam žalila zbog krivih procjena, pogrešnih postupaka, krivina u koje sam se upuštala nekoliko desetljeća unatrag; sve su to bile moje krivine. Neke su me iskrivile, neke opet - poravnale. 
To sam ja.
Prošlost me istesala da postanem ovakva kakva jesam. Danas, sutra, jučer. Srljala sam gladno i pohlepno u bitke, vodila ratove goloruka i nenaoružana ičime osim voljom da pobijedim. Čak i kada sam gubila, osjećala sam se kao pobjednik. Ne možeš to objasniti razumom. 
Srce zna da je i iskustvo - pobjeda. 
Što ti znači život ako o njemu nemaš ništa našarano u bilježnici uspomena?
Sigurnost? Umjetno stvoren kavez za bijeg!
Stabilnost? Floskula!
Materijalno? Parodija u kojoj duša grca u suzama!
Jer...jedino za čime žalim je što nisam čekala...
Ne, sve sam grabila u tom trenu kada bi mi se našlo pod nosom. Hedonistički sam gomilala...krive stvari, krive prijatelje, krive ljubavnike...
Netko bi rekao da sam isuviše malo sebe cijenila. Možda je u tome istina. A možda sam se samo bojala pa sam željela stvoriti svoju "kulu od karata" ispod koje ću skriti svoje srce i ne dozvoliti vjetru da ga raznese pod nečije tuđe noge...
Trebala sam čekati...tebe sam trebala čekati...
Kasno mi je sada to priznati, ali kako se kaže, nikada nije kasno...Možda to "nikada" i ne dođe - nikada. Ali ja priznajem - trebala sam te čekati!
Onako kao što si ti čekao - svoje prve ljubavi, svoje prve suze, svoje prve bure i svoje prve južine...zagrljaje ispod zvijezda i ukradene poljupce na barci...
Nisam ja ti!
Mene nitko nikada nije čekao. Valjda sam se bojala da nikada i - neće. 
Da sam samo mizeran komad prašine koji se skuplja ispod nogu drvenih stolica koje se nitko ne osjeti očistiti. Čisti li itko ikada te nogice? Ja se prva rijetko kada sjetim to učiniti.
Evo, tako sam i ja, mala čestica sive prašine koju nitko ne primjećuje.
Pa sam ugrabila ono što se dokoturalo u moj zagrljaj poput pauka u čiju se mrežu zaplete kakva sočna muha.
Ili, poput biljke mesožderke koja proguta gusjenicu u tili čas.
One iz gladi za hranom.
Ja iz gladi za ljubavlju.
Za pripadanjem.
A oduvijek pripadah samo tebi. Čak i onda kada te nisam poznavala. Jer, ne poznajem te ni sada. Ali znam da stojiš tamo negdje, ispod svjetionika moga rodnog grada, možda, na udaru bure dok te valovi prskaju i sol ti se zapliće u crnu kosu i možda, samo možda - čekaš mene. 
Jesmo li se već upoznali?
Ili ti tek imaš doći?
Znam da postojiš i znam da si stvaran...postojiš poput onog "svijeta u kojem bih živjet` htjela"...samo, ne znam što ću s tobom jer za tebe, dušo, jednostavno nema mjesta u ovoj mojoj "kuli od karata".
Možda, kad bi došao i puhnuo u nju, kada bi otpuhao sve te "herčeve, pikove, trefove i kare", možda bi moje srce bilo otpuhano na pravo mjesto - pod tvoje noge. Ja ti ga želim staviti pod noge. Ne onako kako se dajem Svevišnjem. On me ima cijelu.
Ali tebi želim dati onaj dio koji mi On dozvoljava da ti dam. 
I znam da želi da upravo tebi to dam. 
Mogu sad potrošiti cijeli životni vijek žderući se zašto te nisam čekala. Znam zašto, nije to uopće upitno. 
Nego, voljela bih si oprostiti što te nisam čekala. Voljela bih kada bi mi Bog oprostio to što te nisam čekala. Voljela bih kada bi ispravio sve moje krivine i doveo me do tebe. Tamo gdje pripadam. Tamo gdje jesam. Tamo gdje mi srce stanuje.
Da taj komadić puzzle, moje duše, sjedne na svoje mjesto, tik do tvoje duše jer tamo pripada. 
Ni ti ne možeš koračati ovim svijetom. Nisi kompletan. Nedostaje ti dio.
Nedostajem ti ja.
To je poput tužnog zova usred noći...poput pjeva sirena koje su odvukle Odiseja s njegova pravca...uporno zavijanje praznine...sjete...gladi...
Rupa je u meni.
Rupa je u tebi.
Gdje si?
Tko si?
Koliko dugo si me spreman čekati?
Znam - do kraja...godine uludo utrošene, moje i tvoje, koje nisu trebale biti toliko puste da sam samo znala čekati.
Da se samo nisam bojala.
Da sam samo...
Neka mene tu sa spoznajom o tebi. Imaginarnim sjećanjem na tvoje ruke, tvoje "našminkane" oči, tvoje usnice, savršeno oblikovan nos. 
I tvoj miris.
Ne poznajem te, ali znam koji miris nosiš.
I znam da je tvoja duša toliko čista i toliko prozirna poput stakla da u njoj mogu vidjeti i dotaknuti svoj odraz. Ja sam u njoj. Puna ti je duša mene. A moja vapi za tvojom. 
Sestrinski. 
Bratski.
Prijateljski. 
Majčinski. 
Ljubavnički.
Sve si moje.
Sve u jednom.
Čekaj me...tamo negdje...na buri...na jugu...slan od mora ili od suza...čekaj me...
Doći ću ti...

 

Mojoj majci!

Draga ti, koliko sam samo puta, gledajući te kako odgajaš onu svoju dječurliju, poželjela nalupati ih zbog njihove drskosti, a tebi se čudila kako si to dozvoljavaš. 
Koliko puta sam ti gledala izraz lica, tužan i sjetan istodobno i poželjela vrištati na tu dječinu istovremeno misleći kako si previše blaga, pre popustljiva, previše - blesava.
Kada su izvoljevali hranu po svom guštu, a nisu željeli jesti poriluk.
Kada si se dizala 5 puta da bi svakome pojedinačno natočila sok.
Kada su te napadali jer bi im pizza bila s previše/premalo gljiva, kada bi sladoled bio previše/premalo smrznut, kada palačinke ne bi bile s nutellom/pekmezom nego s Kraš expressom. Kada su ulazili u pubertete pa ignorirali tvoja pitanja, molbe, zapovjedi.
Gledala sam u tebe i mislila si: 
"Ženo Božja, daj uzmi kakvu šibu i namlati tu paščad k`o volove u kupusu i nauči ih pameti!" 
Mislila sam da si slaba i da te vrte oko malog prsta. Išla si mi na živce tom svojom popustljivošću i nikako mi nije bilo jasno kako te ne vrijeđaju njihove otrovne riječi, pogledi, postupci. Kolutanje očima, deranje na tebe, namjerno ignoriranje tvojih molbi.
Eh, a onda sam postala majka.
I uvijek sam bila uvjerena kako ću ja taj "posao" odraditi puno, puno bolje nego što si ti činila. Ja sam znala da će moje dijete mene kao prvo poštivati i to od najranije dobi.
HAHAHAHA...dobar, dobaaaaar!!!!
Rodila sam Princezu koja se od rođenja nije voljela češljati i plesti pletenice, nositi kečkice, šetati držeći me za ruku, gledati leptire sa smiješkom i mirisati cvijeće. Rodila sam curicu koja 2 minute nije mogla sjediti u miru, kojoj je sve bilo u trčanju i ponekad nesnosnoj turbo aktivnosti. 
Rodila sam "elementarnu nepogodu". 
Rodila sam "tsunami".
Iz mene je izišao "uragan Katrina".
Danas kada ima samo nepunih 6 godina jezik joj je k`o u krave rep i nastavlja se samnom na nivou jedne frustrirane pubertetske koze. 
Kada joj smeta zvuk usisivača jednostavno mi ga ugasi. Nogom. 
Kada ne želi obući majicu da joj bubrezi nisu goli jednostavno ju zafitilji što dalje od sebe. 
Kada se dami ne kupe fritule na Adventu, a prije toga je guzicu napunila hot-dogom, pommes-frittesom, zimskim sladoledom, sokom i šećernom vatom ( vunom ) - tada sam najgora majka na svijetu koje dijete može dobiti. I to točno ovim riječima.
Kada se Princezi uskrati 1 gumeni bombon naspram 5 već dobivenih onda dotična, citiram, "mrzi svoj život".
Kada ju opetovano molim da se ne penje po stablu mušmula k`o ženka majmuna jer trga grane onda djevojče kaže da bi ona radije da ju ukradu Cigani jer bi ona više voljela njima biti sluškinja i čistiti i prati nego da mora slušati moje zapovjedi.
Kad joj kažem da je katastrofična, ona odbrusi:
"Ako sam ja, onda si i ti. Ti si me rodila!"
Sto puta joj moram ponoviti jedno te isto.
"Molim?"
"Ha?"
"Kaj si rekla?"
Toliko puta se osjećam kao idiot. 
O oblačenju da ne pričam. Ako na dnevnom repertoaru nema niti jednu haljinu i BIJELU majicu ispod nje, taj dan će prehodati u pidžami. 
Ako joj sok nije na stolu onog trena kad ga je zatražila, štrajkati će žeđu do kraja dana.
Majko moja, ona još nema 6 godina!!!
Ponekad mislim da me Bog priprema na jedan užasan pubertet pa mi već sada pokazuje kako će to izgledati.
A ja k`o ti - prešutim, puštam, ne usisavam dok ona gleda tv, ne kuham griz, palentu, žitarice, ne dišem...Hodam po prstima dok ona spava jer ako se goropadnica probudi prije vremena iz svog beauty sleepa živci će joj stradati.
Vičem ja majko kao i ti. Ma šta vičem, urlam. Cijelo selo me čuje. Poznaju me po glasu. Ali ona se mog vikanja ne boji. Ne trza.
Pa šta bi se jedan tajfun bojao povjetarca, ne`š ti.
Ostajem bez teksta, ostajem zapanjena.
Podsjećam se na tebe. Čak i moj pogled u ogledalu zrcali tvoj pogled.
Postala sam majka.
Ljubav je spremna na sve ustupke. Ono što bijaše primarno - više nije. Ono što ti je diktirao ego - zamijenjeno je djetetovom srećom. Ono što si mislila da držiš pod kontrolom - rasulo se u trilijun razbacanih puzzli po podu koje k`o magare skupljam sama nakon opetovanih molbi da ih ona pospremi. I ne gubim živce na to. Ne lupam ju. Ne ide u kaznu.
Možda ona misli da je pametnija i da me nadigrala.
Ali ne zna ona da će i sama jednom biti majka.
I onda će shvatiti... 
Shvatiti će da neke bitke jednostavno moraš predati. Oko važnih se potrudiš i iziđeš kao pobjednica. Ali ove sitne, haljinice, đinđe, usisavanje, neću biti boj oko njih. 
Ne radi nje.
Nego radi sebe.
Živila ti meni majko moja još kojih 100.
( i čuvala moje dijete :) )

 

Nema potrebe da objašnjavam i meni samoj neobjašnjivo. Ipak, u nedostatku pametnijeg posla, objašnjavam.
Povukla sam se u svoju pećinu i slabo komuniciram s ljudima. Iskreno, ne trpim ljudske glasove koji u mojoj glavi bruje poput dosadnog roja muha.
Ne volim pričati na telefon. Zato ljudima često govorim da mi pišu. Ne zato što ne volim ljude, samo, iritiraju me njihove riječi, njihova laskanja, njihova - očekivanja. Ne da mi se slušati mijenjanje tonaliteta prilikom izgovaranja laži, nakašljavanje kad se istina prekrije, ne trpim ljudske priče.
Ne pričam na telefon. Nemam vremena trošiti minute i sekunde na lascivne priče koje u meni stvaraju nelagodu, a dovoljno sam pristojna da isti tren ne poklopim slušalicu, nego se trudim na silu cijeli taj repertoar nebuloza pretvoriti u zafkanciju.
Ne volim komplimente.
Ne od ljudi koji me poznaju samo ovako...iz mojih priča, iz mojih riječi, iz mojih slova...To su samo moja slova. To nisam JA.
Ne možeš znati jesam li lijepa ako mi ne gledaš u oči dok razgovaraš samnom.
Možeđ samo misliti da sam toliko glupa da ću, ako mi kažeš da sam predivna, zatreptati okicama s druge strane žice i maštati o sjedinjenju s tvojim tijelom.
A neću!
Možeš mi davati komplimente u ispraznim frazama "jedinstvenosti", "neponovljivosti", "duboke duše"...ali zlato, ja ne padam na to. I da padam, moraš me poznavati.
Ne hodam ovim svijetom da bih hranila ego trkeljanjima napaljenih jarčeva.
Ne trebam puno prijatelja, ne gomilam poznanike, ne pričam s njima i ne želim stvarati "umjetne" odnose. Ne želim nikakve odnose.
Odnosi su puni očekivanja. A ja očekivanja nemam. 
Što znači da sam ja "hranilica za jarčeve"? 
Ne upoznajem se s ljudima koji mi puno aludiraju na nešto što smatram da je svijet za sebe. Ne prihvaćam razgovore od kojih se crvenim ispod ove gomile pudera kojim prikrivam ožiljke.
Nabijem i vas i vaše lascivne dvosmislene komentare.
Pristojnost je svrha. Poštovanje. Umjerenost.
Nisam od onih koje hodaju stanom s viklerima na glavi, bocom konjaka u jednoj i cigaretom u drugoj ruci i jedva čekam da netko ( jarac ) pohvali moj dekolte. 
Alooo, ja nemam dekolte!
I ponosna sam na to.
Ne palim se na dahtanje, ne privlači me "sexy" cerek, ne tražim ljubavnike, a o ljubavnicama još nemam stav definiran. 
Ne privlače me priče o temama koje su dio čovjekove intime.
Ako već moram pričati na telefon, JA biram s kime ću. A pričam ISKLJUČIVO s ljudima koje poznajem u nekom bližem smislu. 
Nemam vremena.
Nemam volje.
Neću da pričam!
Boli me uho od telefona.
Boli me glava!
Znoje mi se dlanovi i ušne resice.
To  ne znači da ne možemo komunicirati porukama. Koje, ako prijeđu granicu uvijek mogu obrisati i zaboraviti. 
Glasove teško zaboravljam. Glas obilježi čovjeka. Glas definira. Poruke su kao tijelo bez duha. Ne možeš poruku poistovjetiti s čovjekom. A glas možeš. I onda, kada taj glas izrekne nešto meni "bljak" ja jednostavno moram čovjeka, vlasnika glasa, prekrižiti. A ne volim križati.
Zato, ljudi, ja zaista ne pričam na telefon... 

 
 

Misleći na tebe pomalo zaboravih na sebe. Toliko se brinući hoćeš li ti biti ok, preskočih ono elementarno – vlastiti nagon za preživljavanjem. Smotao si me do te točke da nisam vise ni jela ni spavala. Samo sam u sebe natakala litre pelinkovca pokušavajući  se prisjetiti tko sam. Opor okus bio je moje jutro, moj dan, moj san. Želudac mi je ugrijan bio ušutkan da ne traži hranu.
Pila sam da bih tebi bila prijatelj.
Pila sam da bih sebe uspavala.
Mislila sam da si iskren kada si mi govorio koliko smo kompaktni. Kada si mi lovorikama ukrašavao tjeme brinući se da mi frizura ostane postojana k'o u reklami. Kada si govorio da je moja nutrina satkana od krila samog anđela.
A ja sam pila da bih te slušala i povjerovala u vlastitu posebnost. Lakše je tako… Odrasteš i preživiš sve oluje i srce ti ne nadje smirenja u bonacama nego non-stop traži kovitlanje valova i udare morske pjene o hridine izranjene nutrine. Živiš život dan po dan očekujući tsunamije i gotovo ih mazohistički primas u zagrljaj da bi se stopila s njima. Nije to, dušo, adrenalin.
To ti je PTSP…
Satkana od bijesa, ukorijenjenog u samu srž, nošena njime kroz  sekunde svakoga dana halapljivo i požudno udišem cestice novog iskušenja. Ljuta na sebe. Svoju sadašnjost. Svoju prošlost.
U tebi prepoznah dio sebe. Apsurdno, ali onaj dio koji nikada i nije bio zapravo moj. Ti kao da si ga stvorio, a opet znala sam da je oduvijek pripadao meni. Deja-vu… Ti si moj deja-vu.
Trijezna sam znala da je to sve s tobom opsjena. Iluzija. Previše pročitanih „Prohujalo s vihorom“. A željela sam ti biti potrebna. Kada sam trijezna upijala tvoje „istine“ u meni se budio moj stari drug – vihor bijesa koji razara…odnose…prijatelje…ljubavi…Kada sam pila svaka tvoja „istina“ i bijaše to – istina.
Samo sam tako mogla biti tvoj prijatelj i hraniti svoju iluziju mene kao posebne. Željela sam biti tvoj svijet. Htjela sam da ti sam sebi budeš svijet. Molila sam da se probudiš i shvatiš koliko si poseban.
Onda mi je jetra sugerirala da jedino posebno oko čega trebam brinuti jesam – JA.  Trokiravši od hektolitara pelina zazvonila je crvenim zvonom i rekla:
„Fuck it off!“
Trijezna te ne mogu voljeti. Trijezna ni nemam sto voljeti. Ti si samo varka Badelovog pelinkovca istopljena u čaši poput kocke leda.
Cheers!