"Neću te poljubiti, znaš?"
"Znam da nećeš."
"Kako znaš?"
"Pa, znam."
"Ma nemoj, sad me cimaš da napravim upravo suprotno, baš iz inata?"
"Ne, znam da me nećeš poljubiti."
Na te se riječi ona nagne prema njemu i noktima nježno pomiluje njegovu bradu, suptilno ga povlačeći prema sebi, istodobno ga gledajući u oči kao da govori:
"E, neće biti kako ti misliš da znaš!", istovremeno svjesna da je navučena upravo na ono što on želi.
Dotaknula je njegove usne i u taj čas poželjela umrijeti. Samo da umre na tim hladnim, mekim i toliko poznatim usnama, toliko željenim da se nikada više od njih nije željela odlijepiti i samo ju je snaga volje, koja je ionako već lagano hlapila, otrgnula upravo u trenutku kada se počela stapati s tim ustima u jedan lik. 
Neka ona umre, a on neka živi i za sebe i za nju.
Njoj života bez njega ionako nema.
Ljubila ga je nježno, lagano poput dodira leptirovih krila dok leti svoj posljednji let prelazila je sad po donjoj, sad po gornjoj usni tog čovjeka iz njezinih snova; svaki dodir usana o njegove za nju je značio novi dah života koji mu je onda vraćala i željela da nikada ne stane cirkulirati sve dok se ne pretvori u prah pod nogama njegove duše. Plakala je od radosti, nevidljive suze razmočile su joj dušu u nepregledno plavetnilo nikad otkrivenog oceana, u brzace divlje rijeke kojoj ime se ne poznaje, u dubinu jezere onkraj sunca na kojemu se ne ogledaju sjene. 
Svijet je prestao postojati. Zemlja se više nije okretala ni oko čega i nije bilo važno je li okrugla ili je ravna ploča. Zvukovi su prestali i spojili se u praporce u njenoj glavi. I oni su nestali; postojale su samo njihove usne i srce koje vuče onom srcu, taman nasuprot, toliko blizu da se magnetizam privlačenja osjeti kroz tone robe koju je zima iziskivala, a nije mogla spriječiti da srce prepozna - svoje srce.
Tako blizu, a tako daleko.
Milovala je te poznate usne, davno upoznate dok je još dijete bila, ali u nekim drugim, zaključanim sobama vlastitih sjećanja, kada su oboje mislili da svijet samo na njih čeka - da ga osvoje. Ona sa svojim strahom. On sa svojom neustrašivošću.
Upoznali su se, a kao da nisu...
Lagano, kao da paunovim perom prelazi od kuta do kuta tih sočnih usana ljubila ga je, bojeći se da ne nestane taj osjet, taj okus, da ga utisne u pamćenje svoje duše jer, tko zna kada će ga ponovno sresti.
Ljubi ga da stvori uspomene kojih joj posljednje desetljeće kronično nedostaje, listovi knjige njena života mahom su prazni, bijeli, bezlični, on je jedina boja koja je tu i tamo prošarala stranice te knjige kojoj se već nazire kraj.
Ljubi ga da ga pamti u srcu, da taj okus nikad ne ishlapi, da na usnama koje zamiru ostane samo jedno slovo njegova imena, ženi koja je već prešla granicu ludila i, poput Pipi Duge Čarape, skakuće tamo negdje, preko duge. 
Mora ga upamtiti, sjećanje je jedina njena slamka, konac života o kojemu ona visi iznad litice pod kojom huče valovi njena vlastita očaja. Ona se ili utapa ili leti. Nema sredine. A dok ga ljubi, i samo dok ga ljubi, njen let postaje kontinuirani ples pod oblacima i ona nikada ne aterira. Samo - leti. Ona je stvorena da bi letjela. On joj je izliječio krila koja su atrofirala od tisućljeća duga mirovanja u stanju hibernacije. 
Podsjetio ju je da je zapravo - živa. Da u onom lijesu u kojemu eonima leži zapravo počiva samo njeno robotizirano tijelo, a duh je njen živ poput požara koji pohara Velebit u jednom času.
Živa je?
Kako li je samo to mogla zaboraviti?
Zašto je zaboravila?
Lakše je zaboraviti. Ščućuriti se u leglu straha i samo mrijeti; opako ubijati svoje snove, nade, težnje, smlaviti ih kao batom, zatući ih i smrviti, do kamenčića, do praha.
Zato ga ljubi; žedna ga je, gladna ga je, moli ga svim svojim bićem da ju odvede, negdje, bilo gdje, u pustinju njihove prošlosti da sve dine izravnaju te tamo podignu kućicu sazdanu od dobrote i nježnosti i istine i predanja. Neka, na tlu vlastitih razočaranja i neuspjeha nikne oaza oprosta i novog dana.
I za nju i za njega...Samo da ju hoće odvesti da ju ljubi i da ju voli, da ju samim sobom napaja kroz to kratko vrijeme ovog puta pa do konca vijeka...
"Ne mogu ti dati više od ovoga." - kaže mu, a on ne zna da kada bi mu dala sve onda bi ju zaista i morao povesti sa sobom.
A ona ne zna može li nekome biti samo - prtljaga...