Poklonit' ću ti pjesmu,
ovu sada,
kao da nijednu
još napisala ti nisam
nikada...
Pisat' ću ti
opijena mirisom
šipka koji nosiš
kud god kreneš,
nogom kročiš,
moj si tajni dnevnik
u kojem nevidljiva tinta
poljupce piše,
zagrljaja otisak
tvoga tijela
vakuum zaborava
ne može
iz mene
da isiše...
Napisat' ću ti
stih il' dva,
možda se i
tuđe duše
u njima pronađu
kao ti i ja,
možda okus leda
na usnama tvojim
neku drugu ponuka
da te poljubi
usnama svojim.
Ja ti mogu
riječi samo dati,
slovo,
zarez,
tu i tamo
rečenicu sjete,
strasti,
ljubavi,
ali papir to je -
samo.
Pjesmu pišem
sve u nadi
da će jugo
do tebe me odnijet',
da će nevere
naših sati
postat' bonace
onog sutra
u kom ja sam
samo tvoja,
a ti nikad
ničiji više,
da nijedna ruka
za tebe stihove
ne napiše -
osim moje...
Napisat' ću ti
čitav sonet,
kako u očima
boje lagune
zrcali se odraz moj
kao čitav svijet,
ja na tronu
tvoga srca,
tvog života
i tvog bića
ja - kraljica.
Poklanjam ti,
evo,
riječi more,
ali more - moje,
slova lavu,
ali lavu - moju,
žiće puno svega,
ali žiće - moje...
Nikad nikog
kao tebe,
nikad više
osim tebe...
Evo ti pjesma,
evo ti i esej,
predajem ti roman -
sve to liku
koji spozna -
tko sam...