Znaš li kako je hodati neutabanim stazama dana koji su ti namijenjeni kao da lebdiš jer strah koji ti je priljubljen uz kralježnicu ne dozvoljava da ostaviš trag stopala,  s vječnim pitanjem - "hoće li tvoja pogreška izazvati osudu onih koji ti put ni birali nisu, ali ipak..."?
Znaš li kako je čitavog života tražiti svoju "luku" u kojoj ćeš baciti sidro i umiriti barku vlastita sebe, a sve luke ispadnu samo utočište pijanih mornara, kapetana u zagrljaju bludnica, nakon početnog blještavila svjetala dobrodošlice kao toplog dočeka bake koja te iščekuje kraj ognjišta ispunjenog mirisima džema i kompota od jabuka?
Znaš li da se svaka luka na koncu pretvori u ćeliju kazamata duboko ispod zemlje gdje je sunce davno prestalo nastojati svoje zrake odaslati da toplinom ugriju zakutke mraka i vlage, a sve što ti preostaje je tračak nečega k'o od krijesnice bljesak...u tebi...?
Znaš li kako je sklapati riječi koje te vode od zore do mraka, koje te oblikuju u sjenu i kradu tvoj lik, a da ne budeš svrstan u limenku patetike te tako tvoja slova, najedanput, obezvrijeđena, osramoćena...pojednostavljena...a ti si sve samo ne jednostavan jer u tebi buja i raste raslinje prašume koje učas prekrije svaku travku vlastite nade?
Znaš li kako je ne imati ime, ne biti siguran u prezime, ne znati ni otkud si došao jer tvoje ishodište samo je iluzija u koju vjeruješ čisto da drugima ponudiš odgovor, samo da sebe tješiš da si ipak jednoć bio - nečiji...? Kad tvoja buđenja iziskuju zaborav, a tvoji snovi te vode baš u uspomene? Kad pokušavaš biti netko, a svaka te luka podsjeti na to da si nitko?
Znaš li koliko koraka treba učiniti prema koncu boli i tuge, da stigneš do duge gdje navodno prestaju slike i tonovi koji, k'o deja vu, u tebi stvore grčeve stida, "zašto ja nisam poput drugih?"?
Kada na svaki udah izdahnuti želiš samo da promijeniš sklop u sebi, skinut' ovo "staro" sebe i biti ono što treb'o bi biti da lakše hodiš jer nisi otok, a baš k'o otok oduvijek jesi?
Znaš li koliko betona potrebno je da zakopaš sebe ispod sebe i da navučeš najljepšu boju fasade preko i onda da se dive i da ti plješću i da te hvale svi oni koji brodom do tebe ni veslom ni pentom ne mogu stići...samo izdaleka se dive obali tvojoj, a na njoj leže kosti i prah...pepeo snova...
Znaš li kako je sanjati, a budan biti? Osmjeh k'o šminku nositi?
Samoga sebe nekim stihom varljivim sakriti?