Tragovima sjećanja
stope moje duše
danas hode
bez iole srama
nad patetike
suzama,
lizanjem rana,
davno minulih
dana,
neprežaljenih
minuta
koje znamo
samo ti i ja...
Pusti mi danas
patetiku mrsku
i obećajem ti
nikome reći neću
tko si bila
i tko jesi
meni,
ljubavnica,
žena
ili samo
hladna sjena,
mojeg dana
tama...
Tragovima straha
hodim sada
kao avet,
ne poznaje me
ni duša sama,
lomim kosti,
režem niti
plavkaste boje
da u krhotinama
stakla
opet ugledam
ljubljeno lice
tvoje...
Šutjet' ću o nama
i o tome što
mi uze,
što mi sakri
zanavijek od mene
i ukrade dio
sanja...
Neka!
Ja te pamtim
samo danas!
Pusti, dušo
da me muka
prelijeva i slama,
u svakom trenu
ovoga sada,
da me vrati
pod to sunce,
na asfalta
grubu plahtu,
na dijelove
moga tijela
razasuta
naokolo i
posvuda...
Neću pričat',
neću nikom',
danas u tebi
ja ću nestat',
prigrli me
kao onda,
u tvom naručju
da sve nestane,
da se stopim
s tvojim smješkom
kojim uzela si
moju nadu,
onu mladost
i ljepotu...
Sad me pusti
da patetikom
ranjavam si lice,
produbljujem bore,
iskrivljene smijalice,
umjetne,
prikrivaju
evo,
baš danas
tebe...
Nek' me salva
melankolije ispuni
k'o bačvu
i odnese južnije,
tamo gdje upoznah
svaku jezu
ovog danas
s kojim hodim
godinama,
ja sa tobom,
ti bez krivnje,
sama sa sobom...
Samo danas,
tragom sjećanja
kroči duša moja,
uživa
i pati,
u izopaćenom krugu
prošlosti,
samo danas...