BOŽIĆNA

Kada bi usne moje Tebi u službi bile 

Pjevale bi samo lijepe riječi

I, ne bi grlo vikalo, ne, ne bi psovalo 

Ne bi ni ponos, koji iz njih ječi

Disao... 

... sagnute glave biće bi klečalo... 

Kada bi ruke moje ime Tvoje slavile 

Vinogradi djela počinjenih 

Nektarom bi slatkim obojani bili

Voda života iz izbora svih

Izvirala... 

...prsti tkanine zahvale tkali... 

Kada bi srce moje rođenje Tvoje čekalo 

Kose bi, pepelom posute, sivu boju upile

Razderanih haljina svih uvreda nanesenih 

Suze kajanja na zemljani pod padale

Pored jaslica... 

...Daru najvećem od svih dara darovanih... 

Početak i kraj

Ciklus života

Rađanje i umiranje

I ništa novo

Kovitlac emocija

Vihorom sjeverozapadnjaka razbarušen

U lokvama jesenjih kiša

Utopljen

Žiće uvelo 

I ništa novo...

Bijah posvuda

Mašta me moja provozala svijetom

Propješačih mnoge gradove

Preletjeh nebrojene pustinje

I vidjeh čuda neviđena

Kroz riječi pisaca ruskih

Usred rečenica teških knjiga

Mirise nekih stranih svjetova oćutjeh

Neba drugačijih boja

I valove bez morskih pjena

Odisej ja sam vlastitih putovanja

Pozivahu me sirene osebujnim glasom

Al', izginuše utopijski snovi 

Utopila ih čežnja koja drhti 

I ulice moga grada... 

 Voljela bih biti

Na trenutak dahom svojim

Ozeble prste na rukama

Ugrijati

Voljela bih biti

Otkucaje vlastita srca

Samo na trenutak

Oćutjeti

Voljela bih biti

U ušima poput praporaca

Bezbrižan, nepatvoren smijeh

Osluhnuti

Voljela bih biti

U sobi punoj ogledala

Ženu bez identiteta

Upoznati

 Među bezbroj ljudi

I među bilijun glasova

Oči širom otvorene

Osmijesi preko lica

Ne vidi nitko

Između svih riječi

I između svih redaka

Slova koja vrište tišinom

Interpunkcija do kosti ogoljela

Ne čuje nitko

Među svim aplauzima

I među eonima lovorika

Za burom čeznem

U pjeni morskoj moj je lik

Sama...

 Ne postojim

Ne, zapravo ne postojim

Dišem ostatke kisika

Odbačene komadiće zraka

Pojim pluća od papira

Iskašljavajući katran

Nakupine mjesečevih mjena

U odrazima oseka

I plima

Ne postojim

Gutam obzire kurtoaznih likova

Puno se smijem bez glasa

Fotografije išarane tišinom

Grimasama bez objašnjenja

Za koje, ionako,

Ne haje nitko

Nad osušenom tintom

Sijevaju munje isplakanih suza

I, zapravo, ne postojim

Bezglavi lik u razbijenom ogledalu

Komadići stakla prosuti duž mliječne staze

Zarobljeni obrisi zvijezda

Vodenast oblik bića prelivena Mjesecom

Kaplje znoj galaksijom

Ne pamti me više ni interpunkcija

Ni humak travom obrastao

Ne pamtim i - ne postojim... 

 Čekam da se dogodi život

Čekam da se dogode ljudi

Čekam da se dogodim ja

Sebi

Čekam da se dogodi ljubav

Čekam da se dogodi nježnost

Čekam da se dogodim ja

Tebi

Čekam da se dogode bure

Čekam da se  dogode juga

Čekam da prođu nevere 

A prolazim - ja... 

Umrla si... 

zajedno s ljetom koje umire polako

ti otprhnula si u tren

k'o da ne pratiš mjene godišnjih doba

ni oseke ni plime

ni Mjesečev dah

...kao i uvijek,

samoj sebi ucrtala si put...

Ne! Nisam te oplakivala

i nisam oproštajne govore recitirala 

...zapravo, ni osjetila nisam tvoj odlazak... 

Na groblju tvojih ispaljenih metaka

osušena trava moj korak ne pamti

i debla starih hrastova ne skrivaju moju sjenu

Istinu govoreći

nisam te niti poznavala...

Čitam osmrtnice u novinama

...reklamni sadržaj pogrebnih poduzeća

Vrištiš sredinom stranice mojeg rodnog lista

Pa ipak, ne poznajem te

Stranac si poput crno bijele fotografije

nekog starca kojeg oplakuje rodbina

Udovica besmisleno luta hodnicima

osluškujući glas svoga pokojnika

...Ti...ti me niti na sprovod nisi pozvala...

Ne zaboravljam...

Ruke tvoje kako posjeduju

Tijelo umorno, beživotno 

I usne gladne kako uzimaju

Bez obzira, bez pitanja

Suhe, beskrvne moje

Zaboravila sam ljubiti...

Ne zaboravljam...

Vreo dah na mom vratu

Uzdahe koji paraju noć

Gledam grad na tvom dlanu

I vraćam život u svoje misli

Vraćam nadu

Zaboravila sam maziti...

Ne zaboravljam...

Dodir tijela, opekline strasti

Koja se ni dogodila nije

Natruha, plamičak tek bijaše

A ja, ja već izgorjela

Pepeo sad sam u kutku tvojih sjećanja 

Zaboravila sam grliti...

Ne zaboravljam...

Čvrsta pleća, čvrsta prsa

Gladak si pod mojim prstima

Nestvaran, neumoljiv

Gospodar svih mojih ekstaza

Iznad grada koji spava

Zaboravila sam sebe u tebi...

Jesi li sam

Ili, jesi li usamljen? 

Ili, jesi li jednostavno sretan u svojoj tišini?

Grliš li toplo, puteno žensko tijelo

Ili su ti grote dale što nijedna žena nije?

Istinu

Sigurnost

Mir?

Misliš li svoje misli

Ili ti buka svijeta smeta?

Bježiš li od sebe

Ili, bježiš li k sebi?

U boje strasti kojima natapaš čula

I sanjaš o svemu što bilo nije?

Cjelovima

Požudama? 

Utapaš li se u noći

Ili, utapa li se ona u tebi?

Ili, prodaješ li se njoj kao bludnici

Pa usput, kao, izgubiš i sebe

U tijelu jedrom, živom, vrelom

Bez suvišnih pitanja o dostojanstvu

Slavi

O ljubavi?

 Pogledaj me...

Ispod svih ovih osmijeha

Onkraj svih ovih suza

Iza svih mojih riječi

Ugledaj me

I otvori mi vrata o koja bjesomučno lupam

Stoljećima svojih obzira

Naučili su me da čekam

Milostinju

Vrijeme

Ljubav

Naučili su me da ne kucam 2 puta

Da šutim kada mi utroba vrišti

Da se smijem kada se kralježnica ježi

Da budem sunce kada gromovi paraju uzdahe

Poslušaj moju molitvu

Šaptom ju izričem

Samo u sebi

Uđi u moje pore i počuj riječi

"Molim te"

Satkane od eona bjegova

Sakrivanja od svijeta u oblake dima

Ugledaj me

Djevojčice...

Ti, što sjediš sklupčana na hladnom podu moje nutrine, ti, koju su preplavile sve moje krivnje i svi moji strahovi. Ti, koja svoja koljena grliš jer te nikada nitko zagrlio nije pa toplinu pokušavaš dobiti od sebe same iako ne znaš kako se to radi. Ti, koja nikada nisi odrasla ni pretvorila se iz pupoljka u predivnu ženu, nego nehotice sabotiraš svaki pokušaj prelaska tog mosta, a sve samo iz bijesa i revolta spram "odraslog" svijeta, onoga svijeta koji te i gurnuo u mrak tog bunara moje nutrine u kojemu si sigurna samo onoliko koliko je mraka oko tebe. Ti, djevojčice, koja se bojiš i mene i svijeta i života. Ti, koja grizeš i boriš se protiv mene, a ne znaš da se, zapravo, boriš protiv - sebe.

Jer, ja sam ti i ti si - ja.

Prošle su godine, dani su uminuli, Zemlja se okreće oko svoje osi, oko Sunca i sve se mijenja. Svijet se mijenja, a ti sjediš u dubinama i čekaš da skonča i taj nemilosrdni svijet i ta os i ta Zemlja koja za tebe nikakav smisao nema. Samo brojiš minute i sate i svaki otkucaj tvoga srca previše ti je. Rane krvare, gležnjevi su ti prekriveni toplom, oporom i ljepljivom tekućinom, ali ti ne mariš. Potonuti je ono što želiš i što je više krvi to je veća nada da će uskoro prekriti i koljena i prsa i vrat... I potom, više neće biti zraka za disanje... Za - moranje... 

Znam tvoje boli. Možeš se nazvati imenom koji god želiš. Možeš se obući u haljine i prekriti ožiljke najšarenijim tkaninama. Možeš pjevati svojim dubokim altom i recitirati stihove tako da se ljudi čude tvojoj senzualnosti, tvojim emocijama i tvojoj nježnosti. Možeš pisati rečenice i elaborirati seminare. Svi će reći - pametno čeljade! Možeš bacati viceve kao iz rukava i svijet će se smijati dok ga trbuh ne zaboli. 

Reći će svijet - ovo je žena!

Fasada koja te prekriva nikada te ne može sakriti od mene. Ja te vidim. Jaz između mene i tebe nije dubok i nije tako strašan kako si ti zamislila. Nisi uspjela stvoriti rupu kpju ja ne bih mogla prijeći. Ja te čujem. Čujem tvoj šapat i čujem tvoju molitvu. Nisi tako opasna kako bi željela da ja pomislim. Nisi ti zvijer koja mrzi. Nema u tebi ničega strašnog osim straha.

Ja sam odrasla. Ti nisi. Nismo se pratile. Ja sam letjela za nekim svojim snovima, ganjala sam svoje ideale, bila neke imaginarne bitke, krotila nevažne zmajeve. Nisam te poznavala. Nisam niti znala da postojiš. Nisam te čula.

Oprosti mi...

Oprosti mi što te nisam vidjela i što te nisam čula. Oprosti mi što nisam osjetila tvoju samoću i što sam te željela prekriti svojim bijesovima ni ne znajući da prekrivam - sebe. Jer ti si - ja. Oprosti mi što nisam - oprostila. Bilo bi nam objema lakše da jesam. Jer, znaš, djevojčice, osim oprosta, ništa, ali baš ništa drugo nije važno. Nije svijet kriv. Niti je Zemlja kriva. Krivnja ne postoji. Ona je samo paravan iza kojega se skrivaju kukavice. Ha! "Čega se ja to bojim?" - prkosno ćeš me pitati. Bojiš se, mila, života. Slobode. 

Sebe.

Malena si pa ne razumiješ...Ali ja te razumijem. Strah od slobode je najgora vrsta straha. Što bi sa svojom slobodom kad je u okovima sigurnosti lakše živjeti koliko god ti okovi ranjavali. I dušu i tijelo. Nevažno! Važna je sigurnost. I toplina mraka i krvi i suza koje peku. One su tako poznate. Tako domaće. Tako - sigurne. Zašto se ne utopiti u tom bazenu? 

Djevojčice...

Dozvoli mi da te pomilujem po kosi. Dozvoli mi da ti melemom namažem ranjena koljena. Koljena na kojima klečiš i šapćeš molitve. "Bože, završi ovu agoniju...Molim Te, prekini okove, bole me lanci... Bojim se, Bože..." Čujem svaku tvoju molitvu. I ja molm Boga i ti čuješ moje molitve. Iste su riječi. Ista je bol. Ista je krv.

Jer ja sam - ti.

Razlika je u tome što ti želiš pobjeći u mrak, a ja želim da nas oslobodi za svjetlo. Ti želiš nestati, a ja želim da budemo. Ti se želiš predati, a ja želim hodati. Ja se ne želim više bojati. 
Promatram te, skvrčenu u dubini moje nutrine, mila. Znam da znaš da te gledam. Ne dižeš glavu jer mi ne vjeruješ. Iznevjerila sam te nebrojeno puta. Pustila sam te da uništavaš sebe umjesto da sam te naučila izgradnji. Ni sama nisam znala kako. Lakše je bilo pustiti. Pa nek voda nosi... 
Osjećam vrelinu tvoje boli. Tvoja me usamljenost para poput krika u gluhoj noći. Tvoja je samoća opipljiva poput oštrice noža. Reže duboko u meso. Peče. Žari.

Nema pustih obećanja na koja nećeš prezirno odmahnuti rukom...

Ja znam tvoje nepovjerenje. Poznajem taj cinizam koji kao štit držiš pred svojim licem. Samo da nitko ne primjeti koliko si nježna. Nježnost se kažnjava odlascima, je li tako? Povjerenje izdajom? Ljubav se kažnjava odbačenošću? Zagrljaji postaju prazni? I ono što danas jest, sutra sigurno više nije? Ožiljci na tvojim zapešćima vrište tim "istinama". Grlo izmrcvareno neprestanim povraćanjem samo da zašuti, da više ne govori stigmama proživljenih uspomena. 

Ali...Ja nisam otišla.

Ja sam tu. I uvijek ću biti tu. Jer, zapravo, ništa drugo i nije važno. I nitko drugi nije važan. Važna sam ja. Tebi. I važna si ti. Meni. 
Krivnja je floskula. Zabluda i prijevara ega koji želi da se skrivamo. Da ne rastemo. Da se ne spojimo. Da pukne svaka tanka nit koja veže tebe i mene. 

Dozvoli mi da ti priđem.
Dozvoli mi da me upoznaš.
Trebaš mi. 
Takva kakva jesi, trebaš mi. Bez tebe ja sam samo pola čovjeka. Samo - čahura. 

Gusjenica.

Dozvoli sebi i dozvoli meni da postanemo - leptir...

 Nema puta za nas

Mi ionako ne znamo kuda

Lutajući Don Quijoti il'

Sancho Panze bez gospodara

Usisani strahovima

Ne krčimo ceste nove 

Prestari za izazove

Mumije istrunulih zavoja srama

Jaki na jeziku

Prepuni praznih obećanja

Sebi samima komično bijedni

Prozirni poput rabljenog celofana

Gledajući u daljinu

Prijezir rađa gnušanje spram slabosti

Okovima sputani koraci

U živo blato obzira ukopani

Stojimo na raspolaganju kurtoazijama

Žuč stoji u jednjaku

U lavu ogorčenosti prelivena

Ne...

Nema puta za nas... 

Tebi

Koji ispod osmijeha što ti lice zari

Skrivaš beštije koje te gone 

U snove nemirne ulaze 

I znojem ti umivaju lice 

I srsi dok niz kralježnicu naježenu prolaze 

A u glavi pitanje

Je li vrijedilo? 

Tebi

Koji u zagrljaj privijao si čelik hladan 

Mjesto tople dojke žene, ljubavnice 

Kurve! 

I grijao te čelik poput ognja

Ognja strave, užasa i - jave

I lavinama straha plovio

I za mene i za dijete moje

Tebi 

Koji ispod nosnica

Miris paljevine kao biljeg nosiš

Snove svoje mijenjao si za košmare moje

Na fotografijama koje se ne lijepe u albume

I sve uspomene ljudi nekih nestvarnih 

I dana čudovišnih

I zemlje pod noktima 

I tebi 

Koji trobojnicu poput vela ponosa

Oko sebe nosiš

Poput melema koji rane liječi 

A krv pod koprenom curi

I peku suze

I lome se kosti

Vidi li te itko? 

Da, tebi

Koji si na plećima domovinu ponio

K'o Atlas mojega svijeta

Digni glavu i pogledaj gore! 

Nebo se ovdje plavi zbog tebe

I trava zeleni i ptice lete - zbog tebe 

I dijete je moje - dijete - zbog tebe

I ja jesam - zbog tebe

Da, tebi, tebi - hvala... 

 Voljela bih ljubljena biti

Pod nečijim se ramenom malenom osjetiti

Usne tople bez isprike ljubiti

Pa u naručju nekom sigurna usnuti

Ah, što su moji snovi

Nego puste tlapnje

Zrelost nije emocija

Utjehe i čežnje

Ipak, voljela bih da me ljubi

Da me k'o kap vode nosi

Da mi kose nježno mrsi

Da me od sjena mojih štiti

Ah, dijete ja sam

Reć' će mnogi

Siromašni realisti

Cinizma sinovi ubogi

A ja, evo, voljela bih tugu zaboraviti

U nečije srce ime svoje utisnuti 

U krilu nježnom dušu smiriti

Voljela bih ljubav za života upoznati 

Gdje da smjestim

Dušu svoju 

U tamnu dubinu

Il' u tamnu visinu

Ili da plutam

Između svih tmina

Među crnim oblacima

Usred mraka sljubljena

Sama u svoju tminu

Zaljubljena...

 Ovo smo mogli biti mi

Da si htio

Da nisi sve u kofer mržnje pospremio

I odlutao za vlakovima besmislenih ratova

Kontra mene

Kontra sebe

Kontra života

I da nisi kukavičluk kao oklop

Na sebe navukao

Straha se celofanom

Popuno omotao

Prekršio vlastito dostojanstvo

U bespućima samoobmana

I laži

Mogli smo biti

Ali, evo, nismo

Nit' smo bili

Niti jesmo

Jer nam pogledi nikada nisu išli

Pravcem istim

I nikada nismo ni sjediti mogli

Jedno pored drugog

Predubok je jaz

Preširoka to je jama

I, previše krvare te otvorene rane što zjape

Osuđujući zjape

Upiru prstom i u tebe

I u mene

Ubili ste ljubav! - vrište

Koju ljubav, pitam se već stoljećima

Koju nježnost, prokleta bila i ona

I moja čežnja za njome

Da ju iščupa iz utrobe

Iz same srži ovog gladnog bića

Pa da konačno živim

I živa budem

Ne da živa umirem

U sjeni tvog cinizma

Ispod tamnog oblaka tvojih uvreda

Na dnu bunara tvojeg "neću"

U najtamnijem zakutku tvojih pljuvanja

Osmrtnicom tvoje bijede

Ubila sam ljubav voljevši tebe

Oskvrnula emociju

Obeščastila uzvišenost dodira

I sjedinjenja

Jeftino prodala snove jednog djeteta

Bijelinu nevinosti krvlju srama obojala

Među zube tvoje meso sama nudila

Svoje meso

Dostojanstvo svoje

Makar malo onoga što ostalo je

U cerek tvoj utkala sam

Za bljesak užitka u tvojim očima

Samu sebe u blato uvaljala

Za cerek tvoj dušu sam razapela

 Sjedim u mraku 

Linoleum svih javnih wc-a

U zidove urastao miris urina

Izmeta

Krvi

I ja urastam u zidove

Pritišću pleća

Stežu grudi

Ne izlazi krik

Jecaj

O, dobrodošla si mi ljubovco

Kroz snove prošla

Meni u zagrljaj spustila crne kose

Prosula sebe po meni

Linoleumom prljavih izdanja 

Molio sam se eonima

Vapio za oslobođenjem

Za tobom, dušo

Kroz opor vonj mojih pogrešaka

Iz toaleta osuda

Prereži spone uzaludnih pobjeda

Lovorove vijence slave spali

Pa niz odvod nek poteče voda

Žuta voda prašnjavih suza

Ostarjelih

Odvedi me sa sobom, milo

Upleti mi ime u kose crne

Sjedini tijela ispod razbijene žarulje 

Kad već moje nije

Neka tvoje bude

Čekao sam svakim udahom

Da posljednji postane

Prkosio suncu, i vjetru, i moru

Čekao sam, ljubavi, tebe

Na linoleumu iskrivljenih nadanja

 Pričekaj na mene...

Samo još trenutak

Dok umine

Dok još koja godina

U svojoj čežnji za tobom

Utihne

Jedan sekund

Dok u svojoj žudnji zaspe

Pričekaj na mene

Da se duša moja

Pod cjelovom tvojim raspe

Pričekaj na mene...

Utihni svoju buru

Neka čuva snagu za me

Neka šuti dok ja šutim

Nek me čeka

Nek u šutnji zove moje ime

U vremenu prohujah

Dijete - žena

Pričekaj na mene

Dolebdjet ću u smiraj svojih dana

Ostati ću samo sjena

Pričekaj na mene...

 Bi li me mogao voljeti

Bez sumanutih slika prošlosti

Koje mojim zjenicama prolaze

Svaki sekund, svaki tren

Bez duhova ispod tepiha

Što bezobzirno izlaze

Svaki put

Kada se na

Mojih nadanja obzoru

Pojavi svjetlosti zraka

I utopi crne sjenke

U tamnih dubina jezeru

Dok usnama prolaze mi jecaji

A desni krvare od riječi volim te

Što bacih ih u grotlo krvožedno

Grotlo ideala, snova

Suncem obasjana površina

Ispod koje skrivam samo lice jedno? 

Bi li me mogao voljeti

Da nisam koketa

Da ne skrivam u tami suze

Da vidiš kako krvare

Ispod naslaga tkanine

U tišini, moje muze

Da me ogoliš pred sobom

Bez ijedne niti

Bez šminke

Cereka ironije

"Ma 'ko ga jebe!"

Krinke

Da ti pokažem dušu svoju

U svoj ucviljenosti

Udovičkih avantura

Upoznam te sa sobom

Bez koprene tvojih želja

Sljepila zaluđenih kreatura?

Bi li me mogao voljeti

Kada bih bila ono što jesam

Kada bih vikala da sam i luda

I budala, tvoja budala,

Pred svijetom i u dubinama skrivenim

Ispod milijuna kapi, čuda

Kada bih se smijala kao dijete

Bi li ga mogao voljeti ti

Što svaku ljubav cijanidom si polio

Svaki poljubac arsenom začinjao

Svaki moj dah kosom presijecao? 

Ne, nikada ga ne bi volio! 

Nek sjaji sunce

Na površini tame

I nek nikad ne prodre u nju

U tami sjedah

U tami pokopah

Tu budalu - čežnju... 

Da se razlijem

Svojom nutrinom

Da prelije se žuč

I gorčina da postane

Lokvom

Da zaplivam tamnom

Dubinom

I izgubim dah

Prokletom šutnjom

Da nestanem odnesena

Čeličnom rukom

Da vrištim u utrobi majke

Ugušena

Tišinom

Da i naučim disati

Ja disala više ne bih

Da naučim pisati

Ni pisala više ne bih

Sve da i naučim živjeti

Živjela više ne bih

Čak ni za jedan

Proslavljen stih

 Odletjeti bih htjela

Izroniti iz kaljuže želja

Oh, kada bih samo smjela

Vratiti sebe

Iz vrtloga podjela

Odlazim, bježim

A lancima sapeta 

Težak čelik grlim

Miluje mi otvorene rane

U središte straha hrlim

Raširila bih krila

Otjerala noćne more

Moji aveti, moja svila

Nevidljive ožiljke skriva

Ujede gramzivih reptila

Otrčala bih ususret nebu

Al' i ono bi me ranilo

Hitala dok mi kosti ne ozebu

I slobode užas

Ne zgrči utrobu

Letjela ja bih

Ali džabe

Pored obzora i obzira svih

Od same sebe

Nikada pobjegla

Ne bih

Što je više potreba, to je više ropstva.

Što je više uvjeta, to je više stresa.

Što je više moranja, to je više straha od neuspjeha.

Iz unutarnjeg sukoba 2 suprotstavljene strane osobnosti proizlazi revolt na "potrebe" i "težnje" one druge polovice nas samih koliko god razumne, zdrave i osnovane one bile.

U odnosu s tim "malim, emocionalno nezrelim djetetom", osim tantruma, durenja i inata ne možeš očekivati racionalan odgovor.

Dijete prvo treba sigurnost i ljubav da bi ti moglo vjerovati!

Onog trenutka kada ti nauči vjerovati, kada shvati da ga nećeš odbaciti i izdati, onda će se kotačić konstruktivnog djelovanja pokrenuti.

To je kao da zlostavljanog psa na silu pokušavaš dozvati u svoje naručje. Ti znaš da mu želiš dobro. Ali pas je naviknut na batine.

I, ne vjeruje da postoji dobro.

Psa prvo treba voljeti.

Nakon toga pas će naučiti i mirno hodati uz nogu čovjeku koji ga ljubi.

( M. V. - sva prava autorskog teksta pridržana) 

 Borba protiv same sebe... Težnja za savršenstvom bez realnog pokrića... Ispunjavanje očekivanja nestalnih poput vjetra. Cijepanje ličnosti u skladu s aplauzom maskota koje navijaju za tebe pod svojim uvjetima.

Podižem bijelu zastavu... Sukob prestaje. Hrlim u zagrljaj pomirenja s onom ogorčenom, revoltiranom klinkom koja poput Golijata stoji s druge strane mene - u meni.

Blagotvorna hladna izvorska voda spoznaje. Sukob sa svijetom jest samo sukob sa samom sobom. Taj sukob, taj rat nikada neće iznjedriti pobjednika.

Samo povrijeđenog.

Sebe ne možeš pobijediti.

Sebe NE TREBAŠ pobijediti!

Sebe trebaš voljeti.

Izrezanu, ranjenu, slomljenu.

U Golijatu su gomile krhotina, vješto prikrivene masivnošću samoobmana. U toj gomili prijetvornosti čuči ustrašena klinika protiv koje se bori njena slika i prilika.

I nikako da shvati zašto? Zašto se mora braniti od same sebe?

Zar ju ni sama "ona" ne može razumjeti, nego ju non stop gađa kamenjem iz ubojite praćke?

David pada na koljena, podižem bijelu zastavu i predajem se samoj sebi. Predajem se Bogu da sastavi zaraćene strane. On može pomiriti mene sa sobom. 

Ta tko će ako neću ja?

( sva prava autorskog teksta pridržana?) 

 Koračam stazama svoga života

Poput Alise nepreglednim tunelima

Koji ne završavaju nigdje

A počinju u mojim snovima

Kao Don Quiote svojih borbi

Imaginarnih neprijatelja

Marširam naizgled neustrašivo

Protiv sebe i svojih želja

I trčim ka smiraju onkraj duge

Misleć' da ću postat' heroj

Vlastitih utopija

Inačica bezbroj

Proći ću kroz obećana vrata

K'o Izrael u zemlju svoju

Pragove snova smjelo prekoračit'

Konačno upokojit' dušu svoju

 Prolazi vrijeme... Leti k'o vjetar, ako itko uopće tako govori. Ali, vjetar leti, udara amo, tamo, gdje god poželi. Tako i vrijeme, leti... Bezobzirno, surovo, nemilosrdno. U ušima mi jeka uspomena.

Živim u prošlosti...

Pokušavam ušutkati te glasove koji su odavno trebali umuknuti pod mrtvačkim pokrovom prošlog svršenog vremena. Pokušavam otvoriti prozore u toj kući duhova aorista. Pokušavam pomesti pod, obrisati prašinu, oličiti zidove poprišta davno zaključenih slučajeva nasilja. Kao svadbeni plašt koji vučem za sobom dok prilazim oltaru svoje budućnosti. Vjenčati ću se ne odrekavši se svoje ljubavnice. Ironično. Ta ljubavnica ne smeta nikome osim meni. Ona uživa u sadizmu, svjesna da je samo priraslina, ali duboka i oštra priraslina, nakalemljena na tako nezgodnom, neoperabilnom mjestu.

Živim u njoj jer ona živi u meni. Na meni. Oko mene.

Vrišti mi u uho. Definira moje reakcije "bori se ili bježi".

Dugo sam se borila protiv nje. Sramota je. Znak slabosti. Znak nedostojnosti.

Uzdigni se iznad svoje prolivene krvi.

Budi borac onkraj suza poraza.

Oprosti onima koji su te deformirali.

Ljubi one koji su te iskasapili.

Ne više.

Vrijeme je proletjelo. Ja sam ostala ista. Na duševnom nivou Quasimodovih hendikepa. Grbava sam i ćorava, unakažen izrod forsiran na "samospoznaju", tjeran da bude kriv što je završio kao nakaza.

Sakrivam se u zvoniku Notre Dame, u sjeni vlastita deformiteta vidim gnjev, ali sramota je biti i unakažen i gnjevan. Pa šutim... Krikovi tišine paraju mi uši. Unutra.

Jučer.

Prekjučer.

Prije puno godina.

Miris samoće pali mi nosnice. Usamljenost opipljiva poput bakrenog zvona teškog preko 200 kilograma. Kada bi se komparirala vrijednost tog zvona i ove sjene koja luta hladnim tunelima svojih sjećanja, za to bi zvono licitirali svi tirani koji izbrisahu moje osmijehe.

Jer ih zvono ne podsjeća na sebe same.

Samo vrijeme ode...