Tebe bih voljela
u novogodišnjoj noći
priviti uza se
kao nikad nikoga,
poljubac ti utisnuti
u te usne meke,
reći da te volim
bez kajanja,
bez straha,
bez okova
odstojanja...
Tebi prvom
ruku pružit',
znajuć' da ćeš
u zagrljaj me
privuć',
za nas kurtoazija
nikad nije
važna bila...
Voljela bih tebi
dati
onaj poklon
kojeg čuvam
život cijeli,
nevrijedan bijaše svakom,
al' ti si meni,
kao i ja tebi -
netko,
i ne samo
onaj netko,
nego čitav svijet...
Tebe dobit'
pod imelu
san je koji
ni znala nisam
sanjat'
dok te budna
ne sretoh
i to već u smiraj
svojih nadanja,
kad već sjedinom
pozdravljat' počeh
sutone dana
života
odbrojana...
Voljela bih
nestat' na trenutak
i u izmaglici
ti poželjet'
svako dobro,
al' sebična bivam
jer ne želim
da bez mene
ostvare se
izrečene želje...
Monopol stavih
na tvoje žiće,
k'o djevojče na
svoju lutku,
nemoj bez mene
sretan biti,
krajnja škrtost,
ja to znadem...
Ipak,
bi li mog'o
puninu sreće
dušom kušat'
s nekom drugom?
Voljela bih
biti tvoje
novogodišnje
ostvarenje,
dar pod borom
celofanom ljubavi
umotan,
tvoja radost,
tvoja sreća,
tvoje,
moe -
sve...
Pružam prste
u mislima
da ti suzu
nježno dirnem,
da ju pratim
kad niz obraz
klizne,
usnama ju skupim
sa usana tvojih...
Gdje su Nove
koje bez nas
prođoše
bespućima
besmisla
i laži,
samozavaravanja,
obmana i
utapanja;
gdje su
naše Nove
i imasmo li
na njih pravo?
Gdje su pošle
bez nas,
gdje zalutale
ostavivši
gorak okus
alkohola,
cigareta
u nama,
ljudima bez
lika?
Voljela bih
tebi prvom
reći:
"Sretna, dušo!",
ali samo samnom
da je sretna,
samo s tobom
da sam sretna.
I u ovoj
i u drugoj
Novoj...

Ne pitaj me danas
što se desilo
iza zavjese od tame,
ne zovi me
i ne brini,
samo rane 
bičem nanesene
ližem po tko zna
koji put...
...i opet ću...
Danas nemam rimu
da ti ponudim
na dlanu,
da se njome sladiš,
da ju piješ,
da ju kušaš
nepcima od zlata,
danas nemam sebe
jer me slomila
batina vlasnika
kaveza moga
k`o životinja
cirkusantska ja sam,
pokrivena ušima,
na slami
i u blatu
valjam svoje boli,
potrošena,
izranjena,
silovana...
Ne pitaj me danas
gjde su moji snovi
i zar nemam smijeh
k`o ukras,
odgovor na svaku sjenu,
ta da gdje sam
vjeru  skrila,
smisao i razlog,
nemam -
danas...
Iz pora mi 
krv k`o iz lavljih usta
na fontani lije,
utapa me u sebi,
povlači
i grije,
evo rime,
al` nehotice,
nije važno,
toplo mi je...
Ubilo me,
dušo moja,
kukavičluk
i ta strepnja,
pa sam sebe 
mjesto nje i
žrtvovala,
k`o na pladnju
glavno jelo
kanibalu,
i za desert
cijelom plemenu,
evo,
jedi,
uzmi,
satri,
ubij,
tijelo to je...
Samo tijelo...
Nit` ne kuži
da je lutka
to što tuče,
to što gazi,
to što troši,
da je prazan pogled njen,
da ne boli to što
bolit` trebalo bi,
da nit` dodir
ne osjeća,
otplovila joj duša...
...već odavno...
Ne traži me danas,
neću reći niti riječi
o sramoti
i o strahu,
zašto ležim
kao štakor
na bunara dnu
i molim
da po me dođe
Dama,
da dahom svojim
zamrzne
kukavnost ove žene,
polomljene,
satrvene,
potrošene...
Ne pitaj me,
čamim dolje
da ne osjetim
sunca zraku,
plavinu neba,
da ne osjetim život
jer me podsjeti
na tijek
rijeke 
koju ti razumjet` nećeš...
...rijeke straha...
Plovim njome
čitav vijek,
ne pristajem u luke
baš zbog toga,
da ne okusim 
trun slobode,
zarobljenik ja sam
i prava nemam,
samo lutka
iscrtana osmijeha...
Kada kročim
na obalu nogom
što ti misliš
da moj vlasnik,
strah,
učini?
Zategne on uže
pa povuče,
silno,
strašno,
snažno,
podsjeti me
komu pripadam.
Lutka to je...
Pa se igra s njome,
troši, 
pleši,
ljubi,
gazi,
ne osjeća ona
niti lahor,
niti kišu,
a ni suze...
Nema nje...
Na dnu ležim,
iza lika njena,
ležim ja,
a ne vidiš me!
Krvarim iz
pore svake,
mirisom mesa
ovijena,
al` ti
ne vidiš me!
Zovem skrita iza
lika njena,
vičem, 
plačem,
molim,
vapim,
al` ti
ne čuješ me!
Ostala je gore,
lutka ta,
iscrtana osmijeha
sa žarom u očima,
prpošna
i pametna,
rječita
i samosvjesna,
ohološću obučena...
Moj je štit,
moja brana,
moj bijeg
i moja java...
Zato,
ne traži me,
ne pitaj me,
ne zovi
i ne čudi se 
što lutka
danas osta
nijema... 

 
 
 

DANAS BIH...

Danas bih svašta...
Danas bih te pomirisala kao pas drugog psa, onjušila feromone koji izbijaju iz tvojih pora i - možda bih te čak i obilježila, ne onako kako psi obilježavaju svoje teritorije, nego, onako, kao što ja to radim...
Kako ja to radim? Nemam pojma, zapravo, jer iz dana u dan drugačije se osjećam, nisam bipolarna, ne, nisam ni višestruka ličnost, ali u mojoj duši prebiva mnogo osjećalaca u mnogo, mnogo soba....To ti dođe kao neki dvorac, ne oni bezvezni dvorci koje gledamo na Viasat History, nego pravi pravcati dvorac kakav sklepati može samo aktivna imaginacija...Mislim čak da u mom dvorcu nema zidova koji bi ga sputavali odnosno omeđivali. Moj se dvorac uvijek iznova širi i povisuje, ovisno o potrebama osjećalaca - postoji li ta riječ "osjećaoci" ili sam i nju ugurala u dvorac koji je nemoguć pa zašto onda i sama riječ koja označava obitavaoce ne bi bila nemoguća?
Uostalom, to je moj dvorac. 
Moje sobe. 
Moji osjećaji.
I moji osjećaoci!
Da, danas bih s tobom radila svašta...Ne znam smijem li se slobodno izražavati, danas je cenzura prisutna i na ljekovitom bilju, a kamoli neće biti na nekim škakljivim temama ili je možda upravo suprotno, ne viđam zadnjih godina cenzuriranje intime koliko se cenzurira sloboda govora, ma nije to sloboda govora, već je to sloboda razmišljanja, zapravo. Doduše, nismo ni u situaciji kada trebamo razmišljati, Wikipedija razmišlja za nas, tako da nam mozgovi leže pod palmama negdje u tropima, ispijaju koktele i postaju zapušteni alkoholičari. Ionako ih nitko ne treba. Beskorisni su.
Danas bih i pobjegla s tobom. Ne čak ni u trope, makar me ta klima savršeno konformira, ta vlaga i vrućina i znoj...mmm, svašta bih sa znojem, ali ne smijem - cenzura - volim taj osjećaj pečenja same sebe kao na gradelama i onda se ljudi pitaju otkuda mi crvene fleketine po licu, jbt, tko mi je kriv kad svake godine umislim da sam potomak Cigana i da me nikakvo UV zračenje ne može skuriti.
Do kraja svog života izgledati ću kao ogromna vodena kozica ispunjena trilijunima manjih kozica. Do kraja života vjerujem da ću se usuditi navući na halucinogene droge pa me zapravo neće uopće biti briga kako izgledam. Ja ću sebi uvijek izgledati predivno. 
Da, pobjegla bih. Ne samo s tobom. Danas bih zaista bila spremna prebjeći k tebi. Doma. Ono što sam se zaklela da više nikada u životu ne bih učinila - uselila u nečiju kuću i dobila "all inclusive"( osim ako nisam na LSD-u). Ali samo danas bih i to učinila. 
Da na trenutak okusim tvoj jezik.
Nikada ti nije falilo onog vitamina od kojeg jezik postane izbrazdan, kao da ga je netko žiletom izrezuckao, sjećaš se one djevojke koju smo poznavali, Ličanke, ona kad bi preklopila svoj jezik izgledao bi kao reljef Perua, pun udolina i visoravni.
Bio je to jedan gadan jezik.
Uvijek sam mislila kako je dečkima s kojim se ona ljubila, upada li njihov jezik u te njene proreze?
Ti s time nisi nikada imao problema - tvoj je jezik gladak kao moje noge prije nego su mi dlačice krenule rasti, a ja napravila prvu štetu sa žiletom. Bilo bi glupo da napišem da ti je jezik gladak kao bebina guza - ta se fraza non-stop ponavlja, a usporediti jezik s guzicom nije mi ni na kraj pameti. 
U svakom slučaju, da, jezik ti je i mekan i sočan. I topao, što bi zapravo trebalo biti logično, ali, vjeruj mi - postoje tako hladni jezici da imaš osjećaj kao da se ljubiš s gušterom. Ljubila sam se s nekim jezicima koji su djelovali kao boca Ožujske netom izvađene iz zamrzivača. Rosne, previše rosne i ledene.
Tvoj je jezik, što bi narod rekao - aman-taman!
I da, danas bih dotrčala kod tebe doma, bez kucanja uletjela u hodnik, banula u tu tvoju sobu koju zoveš kraljevstvom i kušala ti jezik. Zatim bih ti se nasmiješila i - otišla. Ne, ne bih odmah otišla svojoj kući. To bi bilo dosadno i suviše obilježeno strahom od odmazde. Otišla bih se još malo vozati Jadranskom magistralom, po mogućnosti na raketi, Kao Jura Stublić po Chicagu. 
Glupo zvučim, ali danas ću monopolizirati glupost. Svojatam ju jer mi je ćeif. Danas sam glupa jer bih s tobom  prešla preko valova i utaborila se na onom otočiću koji se zove identično jednom drugom - sjevernije od tvoga. S tobom bih, usprkos tvojim nebrojenim glupostima i slabostima na koje sam alergična kao što sam nekoć bila alergična na proljeće pa sam po tijelu dobivala osip s prvom pojavom visibaba i čohala se i čohala, a što sam se više čohala više me - čohalo, e, tako na tvoje slabosti imam sličnu reakciju - samo me sada svrbi mozak, a jezik smišlja mnogostruke uvrede na tvoj račun. Ipak, s tobom bih danas raširila šatorska krila na tom otočiću i na obali toćala noge skrivajući pogled od tvojih nožnih prstiju jer me pogled na bilo čije prste dovodi do gnušanja, ne znam zašto, ali ni svoje do nedavno nisam mogla gledati, kao da me podsjećaju na primatske papke i vraćaju mi svijest o vlastitom podrijetlu. A s obzirom na to da sam vjernica - Darwin se u meni izravno sukobi s Njime u meni pa ne mogu gledati ničije nožne prste.
Možda bi ti mogao na nogama imati peraje? Samo danas, ok?
I držala bih te za ruku kao da ćeš mi pobjeći, a ne možeš zapravo nikud pobjeći jer je taj otočić izoliran i nema ni barke ni broda ni luftmadraca s kojim bi mogao otploviti s njega, a bez mene. Ne znam ni kako smo došli na otočić. Samo znam da smo tamo, da smo jedno kraj drugoga i da nam je raketa parkirana u tvom dvorištu da ju čuva ono čudo od tvog psa koje voli gristi tuđe guzice.
Možda bih danas s tobom mogla raditi i nešto više od pukog kušanja jezika i glumljenja romantike na morskome plavom žalu...Ali bojim se da ću biti cenzurirana. 
Ipak, raditi ću što mi se prohtije pa ću kliznuti kosom niz tvoja prsa i zagolicati te oko pupka trepavicama, smišljeno i namjerno te bockati jer znam da očekuješ svašta, a ja sam danas u cenzuri. Doći ću do ruba tvojih mudanata ( ili mudanti ) i onda ću kao prava sirena jednostavno nestati u prvom valu plime i roniti na dah 15 minuta dok se ti konačno ne zabrineš i kreneš u potragu zamnom. A ja sam cijelo vrijeme skrivena pod tvojom desnom perajom, nagon me tjera da bacim oko na nožni ti palac, ali ne mogu, u meni se vodi bitka epskih razmjera, ne kužiš ti to...Pa me pogledaš kroz svoje smaragdne oči i privučeš k sebi, ispod površine mora mi se ljubimo, sada si i slan i sladak, miješaju nam se sline i grcamo od uleta mora u naša grla, suze teku, ali one se ne primjećuju, stapaju se s morem i otplove s njegovim valovima pa se razbiju o stijene tamo preko puta, negdje u kanalu, tko zna - možda i u Italiji?
Danas sam odlučila biti tvoja...sutra ću biti tko zna čija, ali danas stavi embargo na mene i nedaj me da me kakva ilegalna ribarska brodica koja lovi ribe dinamitom odvuče u svojim, od koralja proparanim mrežama i da me onda nasukanu na veliko "ništa" ostavi da se topim na užarenom suncu, koliko god to ovoj "suncoljupki" primamljivo zvučalo.
Danas ću te gledati damski i ženstveno, onako kako sam naučila iz filmova, a čime me Mater Priroda nije nagradila pa sam vježbala gledajući Taylor-icu kako trepće Bogartu ili kome već, sve sam ih pobrkala jbt, ona se udavala 7 puta i mora biti da je jednom u životu treptala baš Bogartu. Ako i nije, pozivan se na današnji monopol na glupost. Ja ionako ne gledam filmove, ovo što sam se prisilila odgledati bilo je samo zbog treptanja. Namignuti ću ti u stilu noćne dame iz Amsterdama i nadati se da sam u svoj svojoj nezgrapnosti ipak uspjela izgledati kao dama. A ako i nisam, uvijek mi ostaje životinjski nagon. Ne bih ti ni naplatila, majke mi. Toliko si mi dobar. 
Đabe što si dobar, kad si glup. Slab. Nepouzdan.
A s obzirom da sam i ja glupa i slaba - to prezirem. I kod sebe i kod drugih. 
Treba mi moja suprotnost.
Inače mi treba.
Danas mi pašeš ti takav kakav jesi. Ali to nije dovoljno. 
Trebala bih biti kiparica pa te modelirati prema svojim fikcijama, prema svojim mjerilima i kriterijima. Ispao bi savršeno - lud. Kada bi se ljudi ravnali po meni to bi bio predivan, čaroban svijet ispunjen luđacima. Utopistima i idealistima.
Ja sam danas sve od nabrojanog. 
Sutra ću opet biti ona stara...kaže Josipa...a možda dođe dan kada više neću biti ona stara, nego ću biti ona prastara, jer prvo bijaše ono, a tek onda ovo...kužiš? I onda ćemo ti i ja, na Stublićevoj raketi sletjeti na otok i loviti ribe i glavonošce, a ja ću plesati oko vatre kao Indijanka dok ćeš ti laštiti svoje peraje u mraku šume da ti ne vidim nožne prste...
Danas sam sva u tom pijesku, u tom valu, u tom moru i u tvom jeziku...

 




 

ZAPLOVIH NOĆAS...

Zaplovih noćas...
Dignuh sidro 
i zaplovih
morem tamnim,
uzburkanim,
morem plavim,
mjesečinom obasjanim
morem 
mojim...
Razapeh jedra,
bjela poput dojki,
napeta i čvrsta,
avanure željna
bedra...
Zaplovih noćas
brodom sanja svojih,
a to more,
uvijek moje - ni ne dvojih,
bez valića
i bez stijena,
bez koralja
i bez sjena,
samo Mjesec
ogleda se u njem
da mi osmijeh dadne
prije neg i on
u to more,
noći izmučen
izmoreno padne... 

Na sred pramca
stojim sama,
kao duh sam,
Mjesečeva dama,
vjetrovi mi 
mrse kose,
na lice sljubljuju,
pa oko mene nose,
pramen amo,
šamar mi pljusne,
pramen tamo,
niz leđa spuzne... 
Slobode dašak
u grudi mi uđe,
konačno ćutim
što to "život" dođe,
sama,
usred mora,
usred pjene,
soli meke,
nove "žene",
to je ona
moja zora,
što me budi
iza snova
koja rudi
novim danom,
koja zove
"Pođi zamnom!"
u novinu,
u početak,
u visinu,
u daleke
zemlje čuda
koja me,
poput pobuda,
gone da se tražim,
da odvežem čvorove,
da zaplovim
u neviđene krajeve
vlastita bića
i otkrijem
k`o Amerigo,
neka nova,
divlja proljeća...
Zimu prekočit` ću,
ovim brodom
nasred kojeg viču:
ja kapetan,
i kormilar,
ja poručnik,
al` i kuhar -
sve sam sebi
u osami svoga mora,
sretna ne bih
bila više
ni da imam 
tisuć` ljudi previše!
Ja sam sebi
evo - taman,
sve u svemu -
"moonligh madame",
mašem vama 
koji ostajete,
da me bijelim
maramicama otpratite,
mahali ste onda
sa suzama u oku,
mašete i sada,
s rukama na boku,
ja otiđoh...
...leđa moja 
nek` vam reknu,
i Mjeseca topla boja:
"Zbogom, adio - i
ostajte mi dobro!"
sve dok i vas vaši snovi
na put ne potaknu...

 
 



 
 

SAMO ZAMISLI...

Samo zamisli...da je život pred tobom ravna cesta koju koraci tvoji nadograđuju mjesto asfalta, da kud god pogled svoj svrneš može izrasti što god poželiš - od otrovnog bršljena preko opasnih ruža sve do miomirisnih zumbula - ti biraš...
Samo zamisli...da je cesta života tvoga put kojim hodiš da bi se upotpunio zajedno sa svime što oko tebe živi i diše...da bi nosio ljubav i blagu riječ, podršku i radost...da ne postojiš ti, kao sam za sebe već si dio velikog plana koji te smješta u sami centar jedne mašinerije - kad ti staneš, sve stane...
Samo zamisli...da u umu svome gajiš one boje koje osvjetljavaju jer je tmina zapravo samo odsustvo svjetla, znaš li da tmina kao nešto konkretno zapravo i ne postoji te da čim upališ svjetlo ona nestane jer je nikada nije ni bilo?
Stani na tren i posljednji se put osvrni na svoju prošlost - hajde, idemo zajedno - ja se osvrćem također zadnji put, evo, s tobom. 
U njoj nije bilo puno lijepoga, zar ne? 
Ali, ona je upravo ono što joj ime govori - prošla. Prošlost je prošla. I neće se više vratiti. Samo zamisli da u rukama držiš gumicu i brišeš riječ po riječ te svoje prošlosti, pozdravljaš se sa sada praznim listovima papira te okrećeš novu, neoštećenu i još nenapisanu stranicu i vjeruj mi, sada ti biraš i s kojom bojom ćeš pisati i kako...ti biraš... 
Ali, možeš pisati samo SADA. Ne sutra, ono ionako nije u tvojim rukama. Imaš samo ovo sada. I da, možeš pisati...možeš crtati...možeš slikati...
Ili, pjevati...
Ali - samo SADA.
Samo zamisli...da ti nisi čovjek kojeg je definiralo milijun tragedija. 
Jer - nisi. 
Ti si čovjek koji je definiran davno prije nego je i ugledao svjetlo dana. 
Jedinstven. 
Poseban. 
Neponovljiv.
I zato, zašto ne pustiš rep koji vučeš za sobom?
Ja sam svoje repove pustila. Ionako mi ne pašu uz nove čizme. Ne poklapaju im se dezeni. Vrlo je lako, zapravo, pustiti te repove ispod kojih kao i kod tvorova, izlazi samo smrad - u defenzivnom stavu smrad - straha. 
Zamisli da se ne trebaš braniti niti ikome opravdavati za svoje pogreške koje si u prošlosti počinio. 
Zamisli da te te pogreške NISU obilježile kao osobu. 
Nisu ti učinile ništa zbog čega bi danas morao hodati pognute glave, trpjeti udarce i poniženja.
Hajde, samo zamisli...da si dijete...da imaš oči djeteta koje se veseli leptiru i čezne samo da ga na trenutak dodirne te prstićima osjeti onu blagu prašinu s njegovih krila...Hajde, pokušaj, nasmiješi se...
Ti i jesi dijete, to dijete, nisi nikad leptira dotaknuo, a zapravo cijeli život samo to želiš - ne da ga zgnječiš, nego da okusiš čudo njegove moći letenja pod svojim prstima...
Samo zamisli...da se nikada ništa dogodio nije...jer i nije...zapravo, nije...Sve je prošlo, sve je rijeka snova odnijela nizvodno da bi se razbilo u podnožju vodopada oprosta...Nema više buke, boli, straha i tame...Upali svjetlo, samo pritisni prekidač i upali svjetlo...
Samo zamisli...da je svaka tvoja želja stavljena sred tvoga srca da bude ispunjena, ukoliko je dobra za tebe...usudi se željeti mimo svoje prošlosti...usudi se tražiti, usudi se pitati, ne boj se - biti...
Zamisli samo da sjediš i pišeš pismo samome sebi, da si otac sebi i pišeš svome sinu - koje riječi bi si napisao? Da li bi vikao na to dijete ili bi ga mazio i tješio usprkos svim pogreškama koje je to neposlušno derište počinilo? 
Bi li ga sadistički kažnjavao ili bi ga zagrlio da u tvom naručju shvati da se zaista nema čega bojati?
Samo pokušaj predočiti sebi kako koračaš suncem obasjanom cestom svoga života, ostavljaš tminu iza svojih leđa i ne osvrćeš se, nemaš zašto, tamo nisi ništa ostavio osim svojih tama, i mjesec i zvijezde i sunce ti pokazuju put, a ti si obgrljen svrhom koju ne poznaješ, ali osjećaš, instinktivno, da ti je svrha biti - dobro. 
Samo zamisli da ne postoji ništa, apsolutno ništa, osim tebe, osim sada i osim puta pred tobom. Nemoj stajati u očekivanju bumeranga prošlosti. To se dogoditi neće. Da si otac samome sebi nikada ne bi bumerangom kažnjavao to ranjeno dijete. Otvori svoje ruke i primi spokoj mirenja sa samim sobom, pomiri se sa tim djetetom koje ionako nije krivo za tvoje tmine i dozvoli sebi da hodaš svjetlom obasjan, svjetlom ugrijan i svjetlom vođen.
Ta nisi ovdje da bi posrtao po mraku!
Oči ti nisu na glavi da ne bi vidjele niti su ti uši dane da ne bi čule, usta da iz njih izlazi očaj, niti mozak da bi stvarao misli koje te učahuruju u strah, bol, beznađe i smrt. 
Ne! 
Nisu ti ruke dane da ih prekriženima držiš u strahu da ćeš odbijen biti ako poželiš zagrliti, niti su ti noge na tijelu da stoje na mjestu u grču oklijevanja jer misliš - gdje god da kreneš upasti ćeš u zamku. Ne!
Sada si u zamci! Ego - zamci! Krivnje - zamci!  Straha - zamci!
Laži - zamci!
Srećom, te su zamke samo produkt našeg uma. One zapravo i ne postoje.
Vjeruj mi, te zamke nisu stvarne zamke.
Kada upališ svjetlo, zamke nestaju, poput mraka koji također - ne postoji.
Samo zamisli...da je tako lako kako govorim - postati opet TI. Jer je, lako je. 
Ništa od onoga čime si se sputao - zapravo ne postoji.
Samo zamisli...da si željen, da si voljen i da ti ne treba ni trun hrabrosti - nego samo odluka - da upališ svjetlo...
I nestati će svaka sjena - obmane, varke, utvare ropstva...ispariti će pod svim zrakama svjetla koje pustiš u nutrinu svoju i shvatiš:
"Ti nisi svoja prošlost, ti ne znaš što je budućnost. Ali sada - ti si TI. I ne možeš biti baš ništa drugo doli - TI!"
Samo zamisli...prisjeti se tko si...prokopaj rov do svojeg sjećanja i pronađi dijete u sebi, podsjeti se - tko si i upali svjetlo...
Samo probaj upaliti svjetlo...
Volim te...

 

ŠUTI...

Šuti...
Riječi su 
jedino što
vezalo je
ove duše
potrošene dvije,
ove ljude
koji zalutahu
pustinjom,
sami hodahu
tražeć` nadu
u oazi,
fatamorgane 
osjećaja gradu
satkanom od 
riječi...
Šuti...
Na riječima smo
kule gradili
slovima od papira
kojima se
nijedna duša
ne bi smjela da 
dira,
koja garanciju
ne nude
čak ni kada
se u noći bude
tijela strašću
shrvana,
slatkoćom ljubavi
samo zanesena...
Šuti...
Sada mi riječ
tvoja poput zmaja
od kartona
lebdi glavom,
isisavajući zrak
iz grudi mojih,
kraljevna sred trona,
utopije,
imaginacije,
lažima ispunjenih,
šarenih
balona... 
Šuti...
Na njivama riječi
posađena palma
sred zime ove,
ni proklijati
nikada
trebala nije,
korijene pustila
samo u snove,
a obmana njina
na tronu svome
sada se smije...
Šuti...
Na oranici slova
golo je sjeme,
klica je sjaja,
previše vode
u bujici očaja
dobilo je...
Na riječima sam
gradila temelj
onoga jučer
koje gumica briše,
onoga sutra
koje se nikome više
niti crta,
niti piše...
Šuti...
Dušu si hranio
pjesmama starim,
slao mi pisma,
poklanjao knjige,
skupljačica riječi
kao da jesam,
slovo me liječi,
zaljubljujem se 
u ljubav 
i slovima veselim...
Šuti...
Krivac ja sam;
luda stara,
tinte potrošene,
izblijedjelih sjećanja
k`o iz starine
prenešene,
na papirusu zauvijek
izbrisane,
tvoje pjesme,
moja nota,
slova tvoja,
moji dni,
tvoje riječi,
moji sni...
Moji mostovi,
tvoje mine,
tvoj je barut,
a moje visine...
Šuti...
Sada je kasno,
šutnju ja iskam 
jer je zvuk
preglasan,
kakav god je -
za me - stravičan;
odbijam od sebe
svako slovo,
svaku riječ,
ne mogu ponovo
srcem sklapat`
rečenicama život svoj
pa nakon praznih redaka
satrvena skapat`
u osami listova
ispunjenih samo
suzama...
Šuti... 

 
 
 
 














 
 













 

DREAMCATCHER

Sanjam te...
Budna prebirem rukama po tvojim sljepoočicama...I udišem ti miris muževan poput tvojeg osmijeha kojim razbiješ svaku moju barijeru koju su izgradile sjene onih dana, prije stiska tvoga dlana o moj dlan...
Topiš led, floskulom se razbacujem u nedostatku novih riječi, iza usana ti zubi poredani u savršen niz predatora koji vreba, čeka, snuje, ali mene to ne plaši...strujiš mnome kao boje duge, prelijevaš se i upijaš u kožu moju koja drhtavim glasom treperi i moli za još...
Sanjam te...
Kada spavam tvoje oči prodiru kroz svaku poru koja je stvorena da ju nosim u obličju ove žene, ispod ožiljaka, davno prije nego sam im postala vlasnica, ti si se utkao u mene poput biljega...
Zato te i pamtim kroz vječnost, nismo se mi upoznali dušo - mi smo se znali oduvijek...Od prvog slova koje je prešlo preko tih usana mekanih, tako podatnim dok ih ljubim i požudno uvlačim u svoje da se sjedine zauvijek i nikada više ne postoje same za sebe, kao hrana gladnom, kao oaza u pustinji...kao izvor vode meni žednoj kroz svemira bespuća i staze zvjezdane od kojih sam oduvijek bježala, satrvena strahom noći i jezom samoća koje su me izgradile da bih konačno - ne pronašla - nego se vratila - tebi...
U očima ti vidim svoj odraz, kao ogledalo ispred mene stoje, te oči prozirne boje mora s umilnim zelenim algama koje mu daju notu i odsjaj u kojemu plivam, zaranjam i ne izlazim na površinu po zrak jer ti si, dušo, moj zrak, ne znaš li to? 
Znaš, ja znam da sam i ja tvoj zrak makar ti ne ploviš mojim očima jer se u zemlji sjena plovi samo obranama i bjegovima, a ti nisi navikao bježati, zar ne?
Pusti me da sanjam, to je moje pravo, nek` me ostave svi moralisti da sanjam jer sam u snu samo tvoja i nikada ničija nisam ni željela biti...Sanjam tebe i tvoje ruke, velike dlanove, grube i tvrde na dodir, a meni tako meke, tople - posjedničke ruke - ti znaš o čemu pričam, sve sam ti to šaptala na uho dok sam hvatala naše ritmove u mojim noćima...Kada klizneš svojom rukom niz ovo što se tijelom zove, mojim tijelom, mojim leđima, mojim grudima ja ne osjetim stranca, ne poznajem čak ni spol tvoj, ali znam da si moj kao što znam da tvoja ruka nastavlja se na moje biće...Nejasne su riječi, nedovoljne, tako šture, ali ti znaš, dušo, da su tvoje ruke stvorene da klize mnome, ne mojim tijelom - nego mnome...
Dušu miluješ svakim svojim prstom, prebireš po strunama ove ranjene životinje, ona živi ispod mene, smotana u klupko zaborava, krvava od rana baš onih dana u kojima sam te znala, ali sam pobjegla sakrivši se i od tebe i od svijeta i od sutra...Ni danas tada nisam osjećala u izmaglici boli, jada, samosažaljenja koje nitko nije čuo...koje nitko čuti nije htio...
Kada svojim tijelom preklopiš moje, kada se svaki tvoj dio sjedini s mojim i osjetim ti prsa kao svoja, tvoje bokove kao moje, tvoja bedra poput mojih - ja znam što znači biti jedno - dva su tijela, ali jedno...moja sjena, tvoja sad je; mojim tijelom ti sad hodiš; moje oči, tvoj su pogled; usnama mojim ti druge ljubiš...
Sanjam te...
Uvijek iznova samo tebe...U tvom plesu ja sam glazba; to čak više nije dodir, to je uron, uzdah...život kroza život...
Lutala sam Saharama i krčila šume svojega ega i svoje oholosti; svetila se, ljubila površno, udovoljavala svijetu, pravilima, normama, izgrađivala kule, ma ne od karata, moje su bile od betonskih blokova koje sam rukama zidala, mort miješala od suza, gorčine i osvete, gonjena zvijer je slizavši rane podigla pogled i gradila jazbinu u kojoj će vladati - sama sebi carica biti... I nije me sram, ne sramim se ni malo što sam gazivši preko srca zgazila prošlost, sjenu otjerala i izišla van...
Ne sramim se...što sam se davala okolo da bih se pokupila konačno u tvojim očima...
Ipak - vrijedilo je...
Što bi bilo da ih nikada nisam susrela iza tog cereka svijeta, nakon prašnjavih cesta vlastitog ropstva, nakon stoljeća šikare i krvavih mi dlanova?
Zato me pusti da sanjam...da sada ti, samo ti dušo, cijelovima svoje ljubavi, jer ja znam da me nitko nikada neće voljeti kao ti, ližeš moje rane i krijepiš ostatke ostataka - mene - rascjepkane u milijune krhotina, ti strpljivo slažeš; ja kada razrušim, razbacam i pokušam spaliti - ti dođeš i nanovo skupljaš, sastavljaš, podižeš - ti me voliš, to je to, ljubav je to...I znam, da do kraj svoga života rušim, gazim i bacam samu sebe u vatru boli, ti ćeš uvijek dolaziti, pognute glave i u tišini strpljivijoj od bilo čega znanog sakupljati me iz dana u dan, postojano voljeti i blažiti sve tame koje me sapinjahu, koje me zauzdavahu i koje me naposlijetku - odrediše ovakvom kakva jesam.
Za tebe ja sam - ja.
I voli me, uvijek, voljet` ćeš me - uvijek...
Zato ti se stalno vraćam...kad otplovim plimama svoga bijesa, svojih rupa golemih poput kratera, kada me lava užarene boli odnese daleko od tebe...ti me vratiš svojim dugama, svojim bojama mekoće i privrženosti upravo tim valovima mene same...ti razumiješ...ti znaš...pa i ono što ja sama nikako dokučiti ne mogu...ti me voliš...
Svojim tijelom, svojom tugom ti me ljubiš...I kad sam te upila u sebe, i sinoć, i jutros, ma i sada te upijam kroz svaku česticu ove izmrcvarene duše u glavi mi bubnja tvoj mekan jezik kojima piješ s mene tu jezu koja me satkala...nikada ti nije dosta...dok ne uvučeš u sebe zadnju kap, pa ikada opet poteče - ti ćeš svojim ustima grabiti, svojim očima maziti, svojim rukama liječiti...
Drhtim i u snu i na javi, drhtim od potrebe da me samo svojom zoveš i da me pratiš na cesti mog života, kakva god ona bila, jer ja sam oštećena kao i ona, a ti si oštećen kao i svoj put...Mi smo dušo klupko kaosa sapleten u savršenstvo...
Misliš li da je moguće od toliko noževa napraviti pero? 
Misliš li da postoji šansa od toliko krvi dobiti med, mlijeko?
Ja sam s tobom nešto drugo, nešto što ni sama upoznala nisam...tvoje mlijeko i tvoj med...tvoje pero...tvoj lahor...Nešto nepoznato, nestvarno, neobično...na što ni sama navikla nisam...Ti me vodi...moraš me voditi, makar samo snovima - budi moja snovolovka - uzmi sve te more i prometni ih u čudo sna nakon kojeg se u znoju kupam, al` ne više straha...
Ti si moja snovolovka... 

 

KOLIBA

Nakon što se već mjesecima vrši pritisak na mene od strane mnogih dobronamjernih ljudi da jednostavno "moram" pročitati ovu knjigu ili pogledati film i da ću nakon toga shvatiti poantu vlastita postojanja konačno sam popustila i otišla "otkriti" toplu vodu. 
Malo je reći da sam apsolutno i bespogovorno razočarana i užasnuta napisanim. Ne toliko napisanim koliko načinom na koji je napisano to što je pisano. 
Nakon brda komentara o iscjeljujućoj moći ovog bestsellera, a znajući da je svojedobno i "Celestinsko proročanstvo" bilo bestseller kao i Coelhova svaka knjiga koju je napisao, nisam mogla ne zapitati se je li možda problem u meni i mom uskogrudnom poimanju svijeta, suodnosa te onog konačnog pitanja - odnosa s Bogom odnosno Presvetim Trojstvom?
Naravno da nije, jer, nakon što sam pročitala sve navedene bestsellere,  nakon što sam doslovce apsorbirala sve te magične self-help priručnike s dozama totalne fantastike ova je knjiga - "Koliba" - djelovala totalno suho, prazno - usudila bih se reći - beživotno. 
Da, stvar bi se konačno mogla definirati kao problem u meni jer, spoznajem, da moja vjera nema tako čvrste temelje kao ishodišne točke u meni, u mom srcu, lako bi se moglo dogoditi da postanem jedna od tisuća "nanovo rođenih", "prosvijetljenih" i "porinutim u tajne vjere" ljudi koji su zaluđeni ovim slovima koja zapravo nose lijepu poruku, ali nažalost, samo površinski.
Jer, kada se zagrebe ispod tog celofana, unutra se nalazi nešto što me ispunjava jezom i odbojnošću.
Kao prvo, roman je pokušaj da se emocije pretoče u riječi, što jednom Coelhu savršeno ide od ruke, ali ovdje nije slučaj. Razbacivanje slatkorječivošću dovelo je do banaliziraja Ljubavi kao Takve. Pisac se jako trudi prenijeti toplinu, nježnost, prihvaćanje i dobrohotnost. ALI - nažalost, ne uspijeva, ostaje na površini i sve što čitam jest mrtvo slovo na papiru. Priznajem da sam na pojedinim stranicama plakala; ne zbog Božjih emocija koje su u ovom romanu apsolutno nemoguće prikazane odnosno - NISU - nego zbog ljudske tragedije i načinu nošenja s istom.
Dakle, knjiga koja je prozvana kao nova duhovna literatura to svakako ne može biti. Moguće ju je svrstati u kategoriju drame, tragedije i čak fantastike, ali, vjerniku s čvrstim korijenom u Presvetom Trojstvu ova knjiga ne može biti ništa više od beletrističkog pokušaja da se pisac pokaže kao duhovno biće, što mi u biti svi jesmo, samo je ovaj čovjek skrenuo na neke sporedne puteljke koji njemu možda predstavljaju put ka Bogu, ali pitanje je da li je to uistinu svačiji put i koliko je taj put u skladu s Božjim naumom?
Božja volja koja čovjeka oslobađa od svake odgovornosti, lišava slobode koju nam je poklonio ujedno lišava i samog Boga odgovornosti spram nas.
Ta čiji smo mi onda?
Prikaz Oca i Sina i Duha Svetoga u ovom je romanu toliko banalan da je gotovo paradoksalan čitatelju koji je duboko u sebi naslonjen na Kristova koljena i uranja u Njegovo milosrđe. Ne želim obezvrijediti poruku romana - ona je u svojoj suštini poruka ljubavi, mira i suodnosa. Ali, način na koji je poruka pokušana biti prenesena je vrlo upitan.
Radi se i dalje samo o zaluđivanju masa, isto kao što je bio slučaj s "Celestinskim proročanstvom", "Zelenom miljom", "Desetim uvidom", "Alkemičarom" i, naposlijetku, "Da Vincijevim kodom". Sve su to na prvi pogled, zapravo, knjige s dobrom porukom. Ali, i Jehovini svjedoci nose, na prvi pogled - dobru poruku. Pokušavam biti što jasnija.
Kada se Bog - Otac - prikaže kao jaka, korpulentna Afroamerikanka odjevena u narodne nošnje i ljubi Isusa - Sina svoga - oniskog muškarca s Bliskog Istoka kojemu je nos ružan i velik - u usta, grli Ga i non-stop se cereka ponavljajući Mu: "Stari, volim Te!" - ne mogu se oteti dojmu da se Trojstvo svelo na niske grane. Ne, daleko od toga da ja Trojstvo gledam kao nešto daleko, nedostižno, strogo i gnjevno. Ako išta znam, onda znam da je moj odnos s Njime vrlo blizak upravo zato što On živi u meni.
Ne tamo negdje gore.
Ne na oblaku i na svom tronu.
U meni.
I mnoge se dobre poruke, kao ova, provlače kroz roman. Nažalost, samo "provlače" i zapravo se gube u slojevima pokušaja promjene prakticiranja vjere.
Također se u nekom smislu slažem s time da institucije ne mogu zamijeniti Živog Boga u čovjeku, ali nikako se ne slažem s time da instituciju crkve treba ignorirati. Upravo zbog zajedništva koje se ostvaruje u instituciji crkve.
Dakle, poruka koja dovodi u pitanje: moralne vertikale koje su sažete u 10 zapovjedi te Isusa kao kršćanina; poruka koja dovodi u pitanje samu svrhu našeg postojanja koja je i bez ovakvih romana dovoljno upitna po meni je irelevantna poruka. Ne zato što sam zadojena doktrinama institucija, nego upravo suprotno. 
Moje je osobni odnos  s Bogom dovoljno jak. Zahvaljujući tome mogu se igrati s tim novi "duhovnim" otkrićima i ostati na njih imuna.
Pitanje je što sa svim onim ljudima koji nemaju taj odnos pa se lako mogu zavesti.
Dakle, biti ću jasna - bolje je da se zavedu porukom "Kolibe", nego da potonu u ovisnost. Mislim, ako će već birati neka izaberu taj neki duhovni put pa se možda na tom putu probude te nastave svojim osobnim stavovima i uvjerenjima figurirati svoju vjeru. 
Ovi romani nisu zapravo zli. 
U njima nema ništa demonsko, sotonističko ili suprotno Dobroti.
Samo, kako to biva u moderno vrijeme, previše su - labavi. 
Pisac piše. Sipa riječi. Prosipa fraze. Ali nema onaj žar sadržan npr. u Psalmu 23. Nema onu snagu Jakovljeve Poslanice. Nema mir Geralda J. Jampolskog. 
Nedostaje mu Sveto Trojstvo.
Piše o suodnosu nas ljudi i Trojstva, ali nije vođen tim istim Trojstvom o kojemu piše. Htio bi, da, vidi se da bi želi biti vođen kao čovjek u "Razgovorima s Bogom".
Ali - nije.
Njegov mozak slaže rečenice u teoriji. Njegova je duša ispunjena teoretskom spoznajom o tome kako bi trebao podučiti ljude da žive.
Ali, sve je isprazno. Ispraznije nego u "Propovjedniku".
Dakle, banalizirati Sveto Trojstvo uspjelo je autoru "Kolibe" i - ništa više od toga. Možda je, a vjerujem da je, mnogima ovaj roman promijenio tijek misli i gledanje na Stvoritelja. Ako je, i to u dobrom smislu, autor je svoju funkciju barem donekle ispunio. Ako je ovaj roman nekoga približio Bogu - autor je uspio.
Ali, poistovjećivati ovo djelo s duhovnom literaturom zaista je nedopustivo, ne samo zbog duhovnih banalnosti izrečenih u knjizi, nego i zdravorazumskog shvaćanja da je prikaz skloniji holivudskoj adaptaciji knjige nego zapravo doticanju srca širokih masa. Kroz prikaze Boga u ovoj knjizi srce ostaje zatvoreno. Nažalost, jer možda je autorova namjera bila drugačija.
Da, to je moj osvrt i moram ga napisati jer su sigurno mnogi od vas osjetili što i ja, a to je praznina nakon čitanja knjige pa se zapitali da li možda oni nisu na dovoljnom duhovnom nivou kad jednostavno ne osjećaju tu "poruku". 
S nama je sve u redu. Imamo svog Boga u sebi i na Njegovim smo koljenima sigurni. Ne trebaju nam novi vidici, horizonti koji iskrivljuju sve ono što smo naučili, ali ne na vjeronauku, već kroz molitvu, davanje, poniznost i zahvalnost. Podaci se uče na vjeronauku. Na satu povijesti.
Ali vjera raste u molitvi i On nam se kroz molitvu, meditaciju, kontemplativnu meditaciju - objavljuje. 
Može li srce negirati Njegovu ljubav?
Mož li duša ostati imuna na toplinu Njegova zagrljaja?
Zapravo, svi odgovori su već u nama.
Ono u čemu se slažem s napisanim u knjizi jest činjenica da se samo trebamo s potpunim pouzdanjem djeteta predati u Njegove ruke, položiti svoj život i slobodnu volju Njemu na raspolaganje - ta zar ne molim svako jutro "Neka moja volja bude Tvojoj jednaka"? Ali, to je Isus, kao i većinU napisanog u knjizi odn. prepisanog ako ćemo biti pošteni - već odavno rekao. Prije cca 2000 godina.
Dakle, ako smo kršćani po srcu, a ne po pisanoj riječi onda ćemo iz ove knjige izvući ono najbolje što se može, ne uzimati za ozbiljno ono što je smiješno i nažalost, banalizirano te s osmijehom i uvjerenjem u Ljubav kao Stvoriteljicu i Smisao nastaviti graditi naše suodnose:
- praštajući
- zahvaljujući
- ljubeći
- ne brinući se "tjeskobno oko budućnosti jer svakom je danu dosta njegove brige"
Sve je to tu, u nama, na dohvat ruke. Ništa nije "novootkrivena topla voda". Poruka Isusa jest poruka - ljubavi.
"Živi ljubav i On će cvjetati."

 

Možda smo se trebali susresti ranije...u nekim drugim sferama naših umova mada ni to nije garancija uspjeha jer um je varljiv, kao i emocija, sve je nestalno...osim mjene...samo ona stalna jest...
Možda se ni susresti nismo trebali, ali nikada, ni u ovom životu, ni u nekom paralelnom halucinogenom filmu, ali ipak jesmo pa sada opipavamo u tami vlastite sjenke izdužene po zidovima naših ojadnih duša potrošenih u davanjima svijetu za kojega, ionako, stvoreni i nismo...
Potrošili smo se lutajući, tražeći jedno drugo, udišući smrad truleži umotan u celofan i ponuđen na "izvol`te", prihvaćali smo što nismo željeli, a sve iz straha od samoće...
Paradoksalno jest da smo upravo zato i ostali - sami...
Ti sa sobom, ja sa sobom...okruženi tisućama likova i njihovih krinki ispod kojih kucaju srca iste te samoće kojom smo ugušeni...
Smisao smo tražili u prolaznim zadovoljstvima čije ime pokazuje koliko smo smisla i našli - upravo toliko dok ne svane zora...Svako nam je buđenje donijelo svjesnost o tome da je - prošlo...Svako jutro, s prvim zrakama užarene kugle podsjetilo nas je na isti komad mesa u našim grudima koji tuče otkucajima jeze...pumpajući našim tijelima bojazan od koje bi se naježile naše dlačice na potiljku...od koje bi obamrli naši dlanovi i noge nam se odbile pokrenuti iz postelja...
Zagrljaj  samoće pod znojnim, bijelim plahtama nabacanima po ostacima našeg postojanja...Užegli miris propalih snova...Kroz prozorska okna tuče nam u oči poput šamara vojnika u seoskoj birtiji nakon previše ispijenih čaša samozavaravanja...
Možda smo trebali nastaviti spavati...u snu sam te voljela jače, u noći sam ti se podavala snažnije nego što bih to ikada mogla s ovim tijelom, ovom opipljivom tvorbom učiniti na javi...moja duša se valjala po tvojoj isprelevši udove s takvom lakoćom kako nikada tijelo osjetiti ne bi moglo...strujanje želje i kapljice strasti...usnama sam skupljala suze nježnosti s tvojega vrata; s tvojih usana u sebe ulijevala sok života koji strujaše među nama snagom elektriciteta - izmjenične struje - rekao bi Tesla...sve sam tvoje bila ja, u snu si moje bio ti...trebalo je nastaviti spavati, nema takvih dodira na javi...
Možda smo ljubavlju nazvali ono što pokreće svijet od kada pamtimo...od kada se sjećaju sve generacije prije nas i što će secirati nove generacije; onaj animalni nagon za spajanjem, za uzimanjem više negoli davanjem jer mi smo navikli grabiti, mi smo sakupljači, mi smo svrake koje u svoja gnijezda zgrću tuđe emocije, tuđe dodire, tuđe duše...ono što nas nagoni da se podamo pod nečiji torzo samo da na tren budemo dvoje, a ne jedno...I to je prošlo, i to se promijenilo istim onim svitanjima koja nas podsjete na to da smo uvijek bili - sami...
Možda smo se trebali napiti koji puta više, mada moja jetra i danas pamti gorak okus čaše, ledom pune, dok ne smrzne svaki okus nepca i klizne niz grlo dok ne eksplodira u mozgu...navodeći tijelo da pleše, ruke da grle, noge da se - šire? Ne...nije stvar u nogama, stvar je u slobodi...oduvijek naganjanoj, zavazdan iskanoj, nikada pronađenoj - slobodi...
Jer, i opet, zora svane...mamurlukom donešena zora, a u noći sakrivena - sloboda...
Možda smo trebali kao u neka stara vremena, umjesto lobotomije ( glave ), lobotomizirati srce, otvoriti prsa - moja, tvoja - secirati lagano dok pod rebrima ne bi izvukli - što? Misliš li da bi našli naše duše? U rukama držali 21 gram te tvorbe i onda - što?
Ja bih, po svoj prilici, napravila koktel, nešto kao Mojito ili Bloody Ma(ja)ry - u shakeru pomiješala alkohol i progutala naiskap - slobodu. 
"Vrati se ti, dušo moja, gdje ti je i mjesto. Presurov je ovaj svijet, a oko mene svira "Dotak`o sam dno života..." - nisi ti, dušo, spremna za invazije bešćutnih malih Gestapo vojnika. Ostani gdje jesi, pomirisala si zrak težak od maljavih prsa, pazuha koji vode nisu ni tražili, a da jesu, pitanje je bi li našli, naguravanja odijela oko sebe, odijela koja pokrivaju praznine u nama, u meni - u tebi."
Možda bih ju trebala posuti po foliji, aluminijskoj, srebrnoj foliji i zapaliti...gledati kako isparava i samo ju - pustiti da vijuga, bijela, prozirna, plavkastog odsjaja da odlebdi...gore...među oblake, među orlove i supove, još više i više do kraja svemira...Opčinjeno promatrati taj dio sebe koji nikada posjedovala i nisam, koji je tu samo kolateralna žrtva svih mojih krivih odluka, pogrešnih izbora, savršeno pomno izrađenog plana za prošlost i sadašnjost...
Budućnost sada više ne planiram...samo se nadam...molim se da noć postane jutro, a jutro noć te da onaj zrak koji mi nadimlje prsa umjesto da me diže, on me sve više tišti, da taj zrak postane moje disanje života...da više ne držim slamku u ustima ispod površine mutnog jezera strahujući od sjena beštija pod njime, polu-svjesna da su i one produkt mene...znaš li i ti to? Sve su naše beštije, u biti, samo naše...
Možda smo se trebali upoznati, ti i ja, na nekim drugim otocima, poput pustinjaka, asketa, neopterećeni našim prošlostima, nezauzdani našim sadašnjostima dozvoliti sebi  neku novu budućnost...promijeniti scenarij - je li to moguće u vremenu sudbina? 
Bi li želio samnom mijenjati scenarij svoje budućnosti ili sam zakasnila; jesi li toliko uvjeren da je nemoguće mijenjati tijek svojih dana, svojih svitanja - svojih misli; daješ li šansu samo noćima dok usplahiren čekaš jutro, a moliš se da ono nikada ne svane? 
Možda sam ja ta koja širi ruke, stojeć` navrh Behar planine i vičem tvoje ime eonima, zovem te da se probudiš, da se popneš k meni i zajedno samnom vičeš dok nam vjetar kosu nosi, kako kome, zapravo, da se note izvučene iz naših grla formiraju u iscrtane znakove u magli...k`o u nekom stripu...superheroji na kraju svijeta...na početku neba...
Možda me nikada nećeš čuti, onako zapravo, moje riječi koje ti poklanjam možda dodirnu površinu tvojeg bića, malo zagrebu, ali ne prodru duboko, do onih poljana na kojima želim da ih posijem...nemam oruđe kojim mogu doprijeti do tih ulica na kojima ležiš, bespomoćno se nadajući da će oslobođenje doći...iz noći u noć, iz jutra u jutro...ali zaista ja samo ovaj glas imam da te zovem, da vičem i da bjesnim...
Možda se i bojim doći do dubina tvojih...možda tamo zapravo i nisi ti, nema te, možda si odavno poletio sa kolibrićima duž oblaka te se spokojno smjestio na krilima nekih novih, neotkrivenih ptica koje te ispuste sred prašume, u vlagu vlastitih nadanja koje potom utapaš u blatu močvara prekrivenih varljivim lišćem "sreće"...
Možda smo trebali preskočiti adrese, praviti se da se ne poznajemo, da se nikada susreli nismo na točki koja nas spaja...na točki koja nas razdvaja...na točki koja je uistinu točka samo naših želja, našeg jada i našeg straha od samoće...
Ti si moja točka, ja sam tvoja točka, naša točka sve je, samo istina nije, sada, dok se u prah pod mojim nogama pretvara, voljela bih da sam dušu spalila, u dim pretvorila gledajuć` ju kako leti...kako hrli u onu slobodu koju nama svako jutro krade...