Htjela sam napisati pjesmu... Htjela sam ti darovati oproštajni stih ili možda dva... Ali u ovome se kovitlacu misli izrodilo isuviše toga da bi stalo u jednu pjesmu, sonet ili epopeju... 

Htjela sam složiti rimu da zadivim okusne pupoljke svakog poete na ovom svijetu... Željela sam da strofe teku iz mog pera lako, kao i uvijek... Ali u ovoj se duši posvađalo toliko riječi da se klupko slovo zapetljalo i ne izlazi ništa osim interpunkcijskih znakova koji jedan za drugog ionako ne mare... Kao ti i ja... 

To ti je ona pjesma od Azre, ne znam da li je Štulić ikada bio tvoj fah, ali ja sam odrasla na njegovim pjesmama. On i samo on je znao dotaknuti dubine mojega bića i svojim pjesmama potaknuti umorne emocije da povjeruju da tamo negdje ipak ima netko tko sanja isto što i ja. Samo je Johnny mogao napisati tekstove kojima sam vjerovala. Kao tebi...

Jesmo li nas dvoje ikada bili išta više od sumanute želje? 

Kada smo srca prosuli duž makadama i ona se istrošena pretvorila u prah i pepeo, sagorjela u dimu iluzija, jesmo li se sjetili da ta srca nismo zapravo trebali nikada ni posjedovati? Navodno sam ja svoje poklonila tebi, a ti svoje - meni... Otkud onda naša srca na cesti bez početka i bez kraja, kako isparavaju uzdižući se iznad naših glava kao da nikada ni bila nisu u nama? Otkuda moje kod mene i tvoje kod tebe?

Jesmo li nas dvoje ikada sazreli dovoljno da izađemo iz gnijezda leptira i prestanemo vjerovati tuđim obećanjima?

Jesmo li previše htjeli?

Kada smo riječima kao lovorikama ovjenčavali jedno drugo, jesmo li ikada vjerovali u njih? 

Mogu li ljudi osjećati?

Pretvorila sam se u školjku koja se zakapa u pijesak na dnu mora, nekoliko tisuća metara duboko. Pretvorila sam se u koraljni greben ispod površine valova negdje u sredini Bermudskog trokuta. Ne želim da me nađu. Ne želim da me otkriju. Iznad mene samo azurno more, u mojoj nutrini zapljuskivanje valova briše sjećanje na tebe. Šum vode nek` odnese svako slovo kojim si me ljubio. 

Ljudi ne ljube slovima. Trebala sam ti to odmah reći.

Trebala sam to reći samoj sebi.

"Khm, khm, znate, gospođo, ljudi ne vole riječima. To Vam se - ne računa."

Ali, uživala sam u tom mazohizmu. Patnja za tobom koju sam stvorila u svojoj glavi bila je moja slamka spasa. Ona me držala na životu.

Patnja me oživjela.

Hvala ti na tome. 

Hvala ti što si me podsjetio na to koliko truleži u meni još stoji nezacijeljeno. Koliko krvi još teče iz tih otvorenih rana.

Hvala ti što sam na trenutak posumnjala u svoju vrijednost, a onda se dosjetila koliko si izgubio ti, a koliko ja. Nismo mi imali snagu da nosimo ono što je onaj drugi davao - ti moju istinu, ja tvoju laž.

Impresionirale su nas riječi, ali sa stvarnošću se nismo mogli nositi. Zato smo ostali samo u rečenicama, zarobljeni između točaka i zareza, ponekog uskličnika, ali bezbroj upitnika... 

Bez odgovora...

Kako smo došli, tako smo i prošli...

Kukavički i bez dostojanstva, pogleda uperenih u pod, oborenih glava, jedno od nas dvoje i bez srama... S prostaklucima na usnama, psovkama i ljutnjom bespomoćnosti, umjesto da pogledamo sami sebi u oči i priznamo... Nismo nikada bili ništa više od pustih tlapnji izgubljenih sanjara ranjenih oduvijek tuđim utopijama pa proizvodimo vlastite da se ne prekine naviknuti niz...

Voljela bih te se ne sjećati...

Voljela bih kada bi to golemo more odnijelo uspomene na neke daleke obale i tamo ih nasukalo - zauvijek...

Voljela bih zaboraviti...

Ne samo tebe... 

Voljela bih zaboraviti - tebe i sebe...
I "tvoje ruke u neskladu između zbilje i sna"...