Čije je ovo vrijeme,
nisu ovo godine moje,
sekundama kvazi dana
prelivene puste boje,
zvuci magle kao dim
ponad vala,
ispušten sonet
izgubljenih obala.

Čije je ovo vrijeme,
nepoznate to su trase,
brzacima divljih voda
strane plutaju grimase,
sapletena vrtlozima,
plimama mjesečina
na hridine tuđina
k'o nanos - naplavljena.

Čije je ovo vrijeme,
tuđi život pleća nose,
osmijeh svoj ne poznajem,
strane to su crne kose,
vjetrom blagim raspletene
mirisom ciklame i
proljetnom rosom okupane
neke strane momke mame.

Čije je ovo vrijeme,
ne poznam ja ove ljude,
malo mi se smiješe,
malo iza leđa sude,
k'o vlat trave
što jutrima se budi,
već u sumrak svene
k'o krik udov'ce 'sred grudi.

Čije je ovo vrijeme,
ogledalo tuđi kazuje lik,
oči stranca motre u me,
nekoj sjeni snova nalik,
odraz sjete odbije se
o njeg',
k'o bumerang ironije
- "lanjski snijeg".

Nije ovo moje ništa,
ovdje ničeg mojeg nema,
razasuta lutanjima ostah,
u prašinu me vječnost sprema,
maglom krije moje krivnje,
pušta oblak da me grije,
pokupit' ću samu sebe,
il' kasnije
ili - prije...