Otploviti ću s tobom...

...jednom...

ostaviti trag za sobom

posut pepelom,

sivkasta prašina

usred sumraka

svih života

krpenih lutaka,

usred teatra

marioneta

preživjet' će jedino

ljudska sujeta...

Odjedrit' ću s tobom

oceanima noći,

na oblaku snova

i oprosta moći,

zanesena tvojim likom,

privučena sjajem,

opijena, zaluđena,

cijelu sebe dajem,

ostavljam za sobom

sve varljive sudbe

u predstavi života

na bis izvedbe...

Otprhnut' ću tebi

kao ljubavniku starom,

pohrlit' ti u zagrljaj,

al' ne više kradom,

prosut' ću se tamom

tragom meteora,

sljubiti se s noći,

bit' ću tvoja zora,

pogledom te više

milovati neću,

zaodjenuta tobom

dotakoh svoju sreću...

Otići ću k tebi...

...kada zov isuviše

očit postane

da se slovima ispiše,

prstima drhtavim

od čežnje vrele,

ruke koje papir

više držati ne žele,

pružene ka tebi

i sve više, više,

iza nas ostaju sjenke

tiše...najtiše...

Došla sam ti,

druže mili,

gluho doba noći

nas smo dvoje prigrlili,

s tobom brodim

među zvijezdama,

s tobom plovim

nebeskim valima,

oduvijek te sanjah

sa dna usamljenih dubina

oduvijek sam bila

Mjesečeva - 

konkubina...

 Samo ti šuti...

Tvoja je tišina 

glasnija od bubnja

domorodačkih plemena 

među kapima vlage

slijepljenima na lišću prašumskom...

Samo ti šuti...

Tvoj muk probija

zvučni zid moje nutrine

jače od oronulih MiG-ova 

ove naše zemlje...

Samo ti šuti...

U tvojoj tišini 

ja čujem prazninu

svih riječi,

svih snova,

lepet krila

svih leptira...

Samo ti šuti...

Nečujno poput daha

u zagrljaju strasti...

Dođe 

pa mine...

Izgori u muku

tišine...

Šutiš li iz ega

ili od očaja,

ja nemam pojma.

Ali...

samo ti šuti...

Jer tvoja je šutnja 

smrt mojim leptirima,

suton života 

njihovim krilima

kojima mahase

u mojim sekundama...

Samo ti šuti 

i ne progovaraj riječi 

jer riječi su treptaj,

žar,

nada...

Moje su uši gladne tišine 

jer ona samo to nosi...

Muk.

Mir.

San.

Samo ti šuti 

i grij moje jučer 

riječima prošlim 

koje tišina proguta...

A ti - šuti...

 Samo zamisli...da je život pred tobom ravna cesta koju koraci tvoji nadograđuju mjesto asfalta, da kud god pogled svoj svrneš može izrasti što god poželiš - od otrovnog bršljena preko opasnih ruža sve do miomirisnih zumbula - ti biraš...

Samo zamisli...da je cesta života tvoga put kojim hodiš da bi se upotpunio zajedno sa svime što oko tebe živi i diše...da bi nosio ljubav i blagu riječ, podršku i radost...da ne postojiš ti, kao sam za sebe već si dio velikog plana koji te smješta u sami centar jedne mašinerije - kad ti staneš, sve stane...

Samo zamisli...da u umu svome gajiš one boje koje osvjetljavaju jer je tmina zapravo samo odsustvo svjetla, znaš li da tmina kao nešto konkretno zapravo i ne postoji te da čim upališ svjetlo ona nestane jer je nikada nije ni bilo?

Stani na tren i posljednji se put osvrni na svoju prošlost - hajde, idemo zajedno - ja se osvrćem također zadnji put, evo, s tobom. 

U njoj nije bilo puno lijepoga, zar ne? 

Ali, ona je upravo ono što joj ime govori - prošla. Prošlost je prošla. I neće se više vratiti. Samo zamisli da u rukama držiš gumicu i brišeš riječ po riječ te svoje prošlosti, pozdravljaš se sa sada praznim listovima papira te okrećeš novu, neoštećenu i još nenapisanu stranicu i vjeruj mi, sada ti biraš i s kojom bojom ćeš pisati i kako...ti biraš... 

Ali, možeš pisati samo SADA. Ne sutra, ono ionako nije u tvojim rukama. Imaš samo ovo sada. I da, možeš pisati...možeš crtati...možeš slikati...

Ili, pjevati...

Ali - samo SADA.

Samo zamisli...da ti nisi čovjek kojeg je definiralo milijun tragedija. 

Jer - nisi. 

Ti si čovjek koji je definiran davno prije nego je i ugledao svjetlo dana. 

Jedinstven. 

Poseban. 

Neponovljiv.

I zato, zašto ne pustiš rep koji vučeš za sobom?

Ja sam svoje repove pustila. Ionako mi ne pašu uz nove čizme. Ne poklapaju im se dezeni. Vrlo je lako, zapravo, pustiti te repove ispod kojih kao i kod tvorova, izlazi samo smrad - u defenzivnom stavu smrad - straha. 

Zamisli da se ne trebaš braniti niti ikome opravdavati za svoje pogreške koje si u prošlosti počinio. 

Zamisli da te te pogreške NISU obilježile kao osobu. 

Nisu ti učinile ništa zbog čega bi danas morao hodati pognute glave, trpjeti udarce i poniženja.

Hajde, samo zamisli...da si dijete...da imaš oči djeteta koje se veseli leptiru i čezne samo da ga na trenutak dodirne te prstićima osjeti onu blagu prašinu s njegovih krila...Hajde, pokušaj, nasmiješi se...

Ti i jesi dijete, to dijete, nisi nikad leptira dotaknuo, a zapravo cijeli život samo to želiš - ne da ga zgnječiš, nego da okusiš čudo njegove moći letenja pod svojim prstima...

Samo zamisli...da se nikada ništa dogodio nije...jer i nije...zapravo, nije...Sve je prošlo, sve je rijeka snova odnijela nizvodno da bi se razbilo u podnožju vodopada oprosta...Nema više buke, boli, straha i tame...Upali svjetlo, samo pritisni prekidač i upali svjetlo...

Samo zamisli...da je svaka tvoja želja stavljena sred tvoga srca da bude ispunjena, ukoliko je dobra za tebe...usudi se željeti mimo svoje prošlosti...usudi se tražiti, usudi se pitati, ne boj se - biti...

Zamisli samo da sjediš i pišeš pismo samome sebi, da si otac sebi i pišeš svome sinu - koje riječi bi si napisao? Da li bi vikao na to dijete ili bi ga mazio i tješio usprkos svim pogreškama koje je to neposlušno derište počinilo? 

Bi li ga sadistički kažnjavao ili bi ga zagrlio da u tvom naručju shvati da se zaista nema čega bojati?

Samo pokušaj predočiti sebi kako koračaš suncem obasjanom cestom svoga života, ostavljaš tminu iza svojih leđa i ne osvrćeš se, nemaš zašto, tamo nisi ništa ostavio osim svojih tama, i mjesec i zvijezde i sunce ti pokazuju put, a ti si obgrljen svrhom koju ne poznaješ, ali osjećaš, instinktivno, da ti je svrha biti - dobro. 

Samo zamisli da ne postoji ništa, apsolutno ništa, osim tebe, osim sada i osim puta pred tobom. Nemoj stajati u očekivanju bumeranga prošlosti. To se dogoditi neće. Da si otac samome sebi nikada ne bi bumerangom kažnjavao to ranjeno dijete. Otvori svoje ruke i primi spokoj mirenja sa samim sobom, pomiri se sa tim djetetom koje ionako nije krivo za tvoje tmine i dozvoli sebi da hodaš svjetlom obasjan, svjetlom ugrijan i svjetlom vođen.

Ta nisi ovdje da bi posrtao po mraku!

Oči ti nisu na glavi da ne bi vidjele niti su ti uši dane da ne bi čule, usta da iz njih izlazi očaj, niti mozak da bi stvarao misli koje te učahuruju u strah, bol, beznađe i smrt. 

Ne! 

Nisu ti ruke dane da ih prekriženima držiš u strahu da ćeš odbijen biti ako poželiš zagrliti, niti su ti noge na tijelu da stoje na mjestu u grču oklijevanja jer misliš - gdje god da kreneš upasti ćeš u zamku. Ne!

Sada si u zamci! Ego - zamci! Krivnje - zamci!  Straha - zamci!

Laži - zamci!

Srećom, te su zamke samo produkt našeg uma. One zapravo i ne postoje.

Vjeruj mi, te zamke nisu stvarne zamke.

Kada upališ svjetlo, zamke nestaju, poput mraka koji također - ne postoji.

Samo zamisli...da je tako lako kako govorim - postati opet TI. Jer je, lako je. 

Ništa od onoga čime si se sputao - zapravo ne postoji.

Samo zamisli...da si željen, da si voljen i da ti ne treba ni trun hrabrosti - nego samo odluka - da upališ svjetlo...

I nestati će svaka sjena - obmane, varke, utvare ropstva...ispariti će pod svim zrakama svjetla koje pustiš u nutrinu svoju i shvatiš:

"Ti nisi svoja prošlost, ti ne znaš što je budućnost. Ali sada - ti si TI. I ne možeš biti baš ništa drugo doli - TI!"

Samo zamisli...prisjeti se tko si...prokopaj rov do svojeg sjećanja i pronađi dijete u sebi, podsjeti se - tko si i upali svjetlo...

Samo probaj upaliti svjetlo...

Volim te...

Hej ljudi :)

Danas ću malo podrobnije razraditi temu ovisnosti o šećeru. Da, znam da zvuči blesavo, ali ovisnost o šećeru stvarno postoji i toliko je suptilna i podmukla da čovjek uopće ne primjećuje da je ovisnik dok ne pokuša iz prehrane izbaciti upravo - šećer.

"Ovisnost o šećeru je suptilna i podmukla ovisnost koja se postiže gotovo nezapaženo. Nesvjesno se konzumira kroz procesiranu hranu dok uzimamo naizgled bezazlene obroke. Šećer je posvuda…

Šećer je nevjerojatno zarazan. Profesor Hoebel sa Sveučilišta Princeton i njegov istraživački tim je utvrdio da “šećer stimulira receptore za aktiviranje istih puteva koje stimuliraju i droge, poput heroina ili morfija.”

Šećer djeluje kao pogrešno navođen antidepresiv. Ona podiže razinu serotonina u mozgu, podižući raspoloženje i ublažavajući depresiju. No, to također izaziva niz problema povezanih sa šećerom u krvi – povećava potrebu za unos još obilnijih količina ove granulirane droge. Odvikavanje uključuje depresiju, razdražljivost, glavobolju, nemir i nervozu. Bolni simptomi se mogu smanjiti, ako ne i potpuno eliminirati, s malo znanja i planom za ozdravljenje.

Dijetalni način života i emocionalna podrška je potrebna kako bi razbili ovisnost o šećeru i uspostavili zdravu budućnost. Naravno, prvi korak u kroćenju ove ovisnosti je suzdržavanje od konzumacije rafiniranog šećera. Smanjenje soli i mliječnih proizvoda je također važno jer oboje uzrokuju želju za slatkišima. Konzumiranje male količine proteina svakih nekoliko sati također smiruje žudnju. Osim toga, čaj od komorača, anisa i sladića je prirodno sladak i stabilizira razinu šećera u krvi. 

Njega jetre, bubrega i adrenalne žlijezde je od vitalnog značaja za suzbijanje šećerne navike. Jabuke, artičoke, repa, čičkov korijen, daikon rotkvica, zeleno lisnato povrće i slatki krumpir su dobar izbor za čišćenje jetre. Crna soja hrani bubrege, dok minerali u tragovima pronađeni u morskom povrću održavaju endokrini sustav. Kako bi se dodatno potakla udobna detoksikacija, sukladan životni stil je od esencijalne važnosti.

Louise Hay, autorica knjige “Heal Your Body”, vjeruje da su ovisnosti ukorijenjene u “bijegu od sebe” i straha. Pozitivne afirmacije, molitve i vizualizacije doprinose temelju samoljublja i ravnoteže. Terapija umjetnošću gradi samopouzdanje, a disanje smanjuje stres. Tjelesne vježbe podižu raspoloženje podizanjem endorfina i enkefalina. Specifična poze joge kao što su riba, plug, stoj na ramenima i lokust pomažu u čišćenju jetre – što je ključni aspekt liječenja bilo koje ovisnosti. Vođenje dnevnika prehrane, usporavanje stresnog životnog tempa i uživanje u prirodnoj slatkoći hrane također donose ravnotežu.

Borba protiv ovisnosti o šećeru je trud vrijedan ulaganja. Brigitte Mars, autorica knjige “Addiction Free Naturally”, primjećuje: “Osjećat ćete se energiziranije, svjesnije i zdravije, i više nećete patiti od žudnje za šećerom. Unos manje količine šećera će poboljšati vaše fizičko i emocionalno zdravlje i što je bolje stanje vašeg tijela i uma… to ćete žuditi za manje šećera. ”"
( Evo što nam sve radi šećer: Kako se odviknuti? (atma.hr) )

Simptomi detoxa za svakog čovjeka su različiti. Ne, neću lagati i reći da je detox lagan, jer - nije. Puno je preispitivanja i sumnji, trenutaka slabosti kad se čovjek pita je li vrijedno ovolikog truda.

Ali odgovor je samo jedan - VRIJEDNO JE! 
Vi ste vrijedni.
Vaše zdravlje je vrijedno.
Vaš je život - VRIJEDAN!

Odjedno ćete imati 40, 50 ili 60 godna, visok šećer, kolesterol, probleme sa kožom, spavanjem, energijom, milijun "sitnih" problema koji vas sprečavaju da živit eživot punim plućima umjesto da ga zaista živite.

Na Rapid recovery programu naglasak je na zelenom lisnatom povrću: kelju, blitvi, kupusu, salati, zatim brokuli, karfiolu, poriluku, znači - svom povrću koje se jede sirovo. A jede se gotovo sve. Broj smoothieja dnevno i količina NISU ograničeni. JEdete odn. pijete koliko možete i kad god možete. Zeleno lisnato povrće umanjuje žudnju za šećerom i daje tijelu potrebnu i kvalitetnu energiju. Samo ga ubacite u blender, dodate sjemenke lana ili chie, vode po želji i popravite mu okus nekim voćem i - miksate do željene konzistencije. TAko pripremljen smoothie je cjelovit obrok koji je potreban našem organizmu.

Idealno bi bilo popiti oko 2l smoothieja dnevno. Kažem idealno, ali nemojte sebe forsirati na nešto, ako ne ide. Krenite polako. Uvrstite smoothie za doručak i eventualan poslijepodnevni međuobrok. S vremenom zamijenite i večeru smoothijem, a ručak velikom zdjelom salate po izboru. Ja natrpam svega u svoje salate. Ribajte, gulite, sjecklajte i - žvačite! Jako je važno svu sirovu hranu temeljito prožvakati da ne bi dolazilo do napuhnutosti ili žgaravice. 

Za danas toliko.

Zeleni smoothie - blitva, kelj, chia sjemenke, banana i avokado

Dobro došli u Rapid recovery protokol koji je osmislila dr. Brooke Goldner s njezinim suprugom, a sve u cilju njenog ozdravljenja od Lupusa. 

I, znate što - uspjeli su!!!

NJena knjiga o tome već je godinama na listi najbolje prodavanih knjiga u Americi, njena grupa na FB-u stalno raste, a svjedočanstva ljudi koji su ozdravili svakim su danom sve brojnija.

I sama sam, sada već 3. put na protokolu. Prvi put sam bila 2 mjeseca, od 6. mj. 2020. do 08. mj. 2020. Kako bolujem od diskoidnog lupusa, alopecije, Reynaudovog sindroma i imam pozitivne centromere ( sklerodermija ), a nisam ni na kakvoj terapiji osim kortikosteroida LOKALNO - na lezije na licu, isprobavala sam razne prehrane, između ostalih i AIP i PAleo. Međutim, ono što je meni bilo prioritet - OČISTITI LICE OD LEZIJA I OŽILJAKA - niti na jednoj od dijeta nije funkcioniralo. Lice mi se lako "upalilo", zacrvenilo, osulo. 
Odlučila sam otići na protokol i vidjeti što će se dogoditi.

Dakle, nakon cca mjesec dana moje lice se očistilo do te mjere da više gotovo niti jednog podsjetnika na lupus na njemu nije bilo! Energija mi je bila na zavidnom nivou - pješačila sam po cca 5km u sat vremena brzog hoda. Izgubila sam 5 kilograma, spavala sam odlično, imala bistar i čist um, koncentraciju, a važno je i to da su nestali napadaji anksioznosti.

Loša strana je ta da sam izgubila menstruaciju, a i moja se alopecija pogoršala.

Kako sam po prirodi nestrpljiva, radi navedenih sam problema prekinula protokol, misleći da će mi biti lakše kad se vratim na Paleo.

NIJE!

Čim sam počela unositi namirnice za koje sam vjerovala da su neškodljive ( meso ), moji hormoni su podivljali. Nisu više znali što traže i što ne traže i počelo je stanje bunila u kojemu sam se prežderavala slatkim i ugljikohidratima, a sve samo zato što navedena hrana stvara takvu OVISNOST da se može usporediti s najjačom ovisnošću o heroinu.
ŠEĆER stvara OVISNOST.
BIJELO BRAŠNO stvara OVISNOST.

Teško je reprogramirati mozak. Netko tvrdi da je potrebno 6 tjedana da se mozak oslobodi žudnje za šećerom. Iz vlastitog primjera mogu reći da to nije točno - naime, ja sam prestala pušiti prije 2 godine i DAN DANAS imam neke "OKIDAČE" koji me "okinu" da mi i dalje dođe potreba da zapalim cigaretu. Ne, neću to i učiniti jer je prošlo puno vremena pa ( mislim ) da mogu odlučiti da neću.

Ista je stvar sa šećerom. Bude dobro, dobro i dobro. I samo odjednom - BUM!!! Želja, manita potreba za šećerom i UH samo iskoči u glavi i tjera te da ju zadovoljiš.

Tu sam ja kiksala. Misleći da sam se "očistila" i da mi nakon 2 mjeseca bezglutenska čokolada NEĆE napraviti dar-mar, pojela sam ju. I tu je sve krenulo nizbrdo. 

Nakon te jedne čokolade, tijelo je tražilo još i još, ali isključivo junk food. Nije mu palo na pamet tražiti ni kuhanu hranu ni meso ni mlijeko - isključivo čokoladu i brašno. Kraj.

Nakon što sam mu dala što je tražio, slijedio je još veći košmar: anksioznost, panika, tromost, nesanica, zimica, nemogućnost koncentracije, razdražljivost i, najogre od svega, nemogućnost da se najedem. Znači, jela sam non - stop i nikad nisam bila sita. Do točke takve pretrpanosti da nisam mogla disati. Lice mi se ponovno osulo, zacrvenjelo, upalilo. Oko nosa se počela pojavljivati seboreja. Prištići po tijelu.

Psihički je bilo također grozno - slabost u donošenju odluka, gađenje spram same sebe, nesigurnost, strah, jad i očaj.

Uglavnom, trajalo je to neko vrijeme. 

Razmišljajući, sirova je prehrana najbolji način prehrne za svakog čovjeka. Jer, zaista jest. Ona samo daje, ne uzima ništa. I baš zato što samo daje, ja sam sada ponovno na protokolu. Nije važno koliko sam puta pala, jer ljudi smo i padamo.

VAŽNO JE KOLIKO SAM SE PUTA DIGLA!

I to zapamtite: oprostiti sebi PRVI je korak ka ponovnom pokušaju. 

Pisala bih o svojem iskustvu. Ovdje. IZnosila detalje i informirala ljude, pomogla im, poput moje prijateljice Violete koja je meni prenijela znanje, da pomognu sebi tako da samo posegnu za onim što je Bog stvorio u prirodi za nas. Bez industrijskih proizvoda. Samo prirodno.

Fruktoza iz voća, UH iz voća i povrća, sve neškodljivo, a tako obnavljajuće, oporavljajuće, živo.

Norman W. Walker piše puno o sirovoj ishrani. Njegove knjige imate u pdf-u na internetu, potpuno besplatno

Ovaj je protokol, dakle, baziran na sirovom voću, povrću, lanenim i chia sjemenkama kao izvorima omega 3, vodi, znači- ZELENIM SMOOTHIE-jima i SALATAMA. Teško je prvih nekoliko tjedana dok se organizam ne očisti od "otrova", ali isplati se svakog truda.

Želite li vratitit sebe sebi zdravu i oporavljenu, punu energije i bistrine misli slobodno pratite moje tekstove i moj put jer ja iskreno vjerujem da je sve lakše kada čovjek zna da nije sam u svojim borbama. Na koncu konca, svi bi mi voljeli biti zdravi, a to i jest moguće samo ako se vratimo - prirodi.

 

 Pitanje je glasilo:

"Po čemu ćete pamtiti 2020. godinu?"

Odgovorih naglo, bez razmišljanja, bez vaganja i bez kalkulacija:

"Po - samoći..."

Da iole sebi protumačim instinktivan odgovor, sjedim sama na obali svojih snova, gledam suton i osluškujem melodiju vjetra koji me miluje svojim strujanjima kako nitko nikada nije.

Dodiruje mi dušu... 

Ono za što su me uvjerili da je "demode". Ono što nije na cijeni.  Ono što je omča oko vrata. 

Meni.

Govorila je moja duša mnogima. Pričala je vedre priče, plakala je i jecajima željela kriknuti tuđe ime, tuđe ruke dozvati, nježno krilo žena, muškaraca, djece... Vrisak njezin stopio se, na koncu, sa valovima slane vode i - raspršena u kapljice - konačno je ima posvuda. Sjedim i gledam... Gledam kako usamljenost na koncu pobjedi svoju samoću, dijete željno igre, vriske, cike; dijete željno daha na obrazu, daha pripadanja - na kraju, poput djevojčice iz Andersenove bajke, razlije se u milijunima svjetlosnih kapi - i ima je svugdje.

"Ti si moja!" - šapnuo je samo sjeverac...

Samoća je ime mojih godina. Ne samo ove koja izmiče. Ne samo prošle koja je već zaboravljena. Ne ni svih 40 koje su protutnjale k`o da nisu moje. Jer, i nisu. U samoći ne posjeduješ niti sebe, niti vrijeme, niti mjesta. 

Samo - dušu.

Duša htjede toliko toga. Udahnuta u mene, a ja neka kilava gospodarica podarih joj samo kilave izbore. Izbore sa komadima stakla u očima.

Samoća kao pokora i blagoslov. Uronjena u sebe, u očaju trgala sam dušu na komadiće, da nestane, da mine bol, da utihnu krici. Ona se uvijek zakrpala sama. Vedra, potunog oprosta, upravo kao nevino dijete. 

Glupo dijete, odrasti. Nije ti fora biti. Sada je važno posjedovati. Ti samo čući u svojoj samoći. I šuti. Ne traži ništa. Nema nikoga. Čekaj...

Osluškuj...

Refuri ime tvoje zovu!

Oni te vide!

Oni te poznaju...

( foto by: Dado Nekić s Fortice 😎 )

 Dugo sam se jutros promatrala u zrcalu...

Tražila sam bljesak povjerenja, odsjaj iščekivanja, dašak svježine iza pogleda...

Tražila sam trag bezazlene radosti, djetinjeg osmijeha, valova uzbuđenja u dodiru zore...

Tražila sam trenutak u kojemu sam nestala u gruboj crti posred čela, pokušala sebi reći:

"Lijepa moja...", usprkos svim ožiljcima, pečatima stradanja, patetike, vatre, krvi i suza...

Pokušala sam sebe gledati i pronaći ljepotu koja nije minula, samo se skrila iza prohujalih ratova, bitki i okršaja; skrila se iza okrvavljenih dlanova, iza lica umrljana suzama; iza bijesom ispunjenih riječi, sakrila se od svijeta...

Gledala sam dugo u to lice koje me vara svakoga dana; lice koje vara sve vas iznova i iznova, od zore do zore, opetovanog, iskrivljenog osmijeha iza kojega se krije samo strah...

Prelazila prstima po obrvama s kojima sam se oprostila, gledala plastiku i keramiku koji nikada nisu bili dio "originalne postave", razmicala kosu i jabučicama hladnim milovala glatka, ćelava mjesta dok se panika sve više širila, poput plimnog vala i prijetils da će me preplaviti, a ja ću konačno, suočena s istinom, ustati i - biti...

Tražila sam ljepotu u floskulama i frazama, kopala da ju pronađem tamo gdje je nekada bila, tražila sam onkraj zrcala, ali nisam našla ništa osim crna ništavila fotografija iz albuma... Neke mene koje se i ne sjećam... Samo jedna od mnogih uloga...

Tražila sam u tom zrcalu komplimente kojima vjerujem jer moram vjerovati, moram, da bih disala, da bih postojala, istovremeno znajući da su sve te riječi samo bijeg slučajnih prolaznika, posjetitelja mojih minuta...

Tražila sam ovo dijete bez prošlosti, ovu djevojku bez budućnosti...

Suzama sam napravila zid, debeo zid od stakla; kroza zid ne dopirem ni ja do nje, a ni ona do mene...

Stravično je ne poznavati te...

Hodati kraj tvoga lika

Ne osjećati miris tijela

Okus usana davno zaboravljen

Oči stranca

Kamen - stijena

Čovjek bez oblika

Ljudskosti lišen

Strah me pogleda tvojega

U njemu su sante leda

Stalaktiti vječnosti

Eoni ledenih doba

U njemu nema mene

Iza zaleđena kipa

Tvojih ideala

Izgubljenih nadanja

Straši me blizina tvoga tijela

Kad kraj mene prođeš

K`o da me i nema

Okrzneš me cinizmom

Naučenih obrana

Porežeš me njime

Dublje neg` mačetom

Naoštrenih napada

Ne poznajem tvoju sjenu

Dok preko mojeg tijela klizi

Ne osjećam ti dah

K`o da iz ogledala me lizne

Plamičak ironije tvoje

Posramljena klečim

Ispred straha - vladara

Osmjeom ponižena

U kutovima učiju mi

Proletiš kao varka

Iluzija nekih davnih

Prokockanih snova

U ruletu promašenih ideala

Prst ti čvrsto na obaraču stoji

Uz čelo moje

Prislonjen

Bojim se prstiju tvojih

Što tako nonšalantno vise

A meni stisak oko vrata

Čelikom okovan

Gušim se u tvojoj zimi

Ne postojim u pustinji

Nepostojanja tvojih

Nema me

Užasnuta!

Prestravljena!

Jesam li ikada i bila?

Dodirujem lice svoje

Prstima preko tijela klizim

Uvjeravam se da živim

Iako za tebe odavno već mrtva

Grobljem uspomena koje nemamo koračam

Pokopana!

Zaboravljena!

Dah grabim

Za njega se borim

Život iskam

Za njeg` molim

Sa sprovoda svoga bježim

Daleko od tebe - stranca...

 Nahrupili oblaci prepuni gnjeva, spustiše se nad žiće koje svojim svjetlom na počinak ode, raširiše krila i dahnuše ponad smiraja...

Poput zmaja koji vatru riga...poput orkanske bure koja refurima satire more, zapovijeda valovima i obitava u pjeni...poput nemilosrdna krvnika što uživa u moći kojom giljotinom ravna...

Nagomilao se bijes, izvire iz svojih pora, ključa, vrije, prelijeva se preko rubova osjetilnih završetaka nutrine i prekriva kožu kao sadistički ljubavnik svoje podatnu djevicu...Oslobodio se, iz lanaca stoljeća, eona, otrgnut, izbezumljen širinom svojega puta, gazi, reže, lomi...

Slomi...

Mostove pali, rukoljube pljuje, zagrljaje ledi, ljubavi se u lice ceri... Nema više cijenu koju kao otkupninu za svoju šutnju prima... Ne šuti se više u tišinama očaja, kurtoazije, licemjernog odgoja i... Odraslosti?

Nahrupio bijes, u izdaji rođen, pod zemlju skriven, iz praha obnovljen... Preko svih lažnih sjaja, satire do slobode samoće...

 Može li ovo

boljeti malo više?
Može li me jecaj
parati malo tiše?
Možeš li me danas
rastgati malo jače?
Želiš li da suze ipak
ispred krvi prednjače?

Što mi disat`
Ne zabraniš
Srce zabludjelo
Iz grudi mi odstraniš?
Branu na slapove
U očima mojim
Tišinu u vrisak...
Ja tišine se ne bojim...

Što si me danas
Prignječio bolom
Prekrio sekunde
Onim mučnim glagolom
"Prolazi"...?
Što ne prođe
Odmah sada
Zašto tmina
Gdje je svjetlost vlada?

Gdje si?
Dok iz vena krv mi lije
A u dušu otrov zaborava
Da se slije
Daj da pijem
Da i sebe nađem
U grotlu varke
Sebi savršenoj dođem.

U ogledalu sliku svoju
Prpošnu bih htjela sresti
Oči bez sjena
Nutrinu bez ispovjesti
Sebe bih zakrpanu
U vosak izlila
I sjećanje srca
U kapi bih - utopila... 

 Ne, nisam ja umorna...

Samo mi odgovara tama ispod koje sklupčana ležim, intuicije pokvarenih mehanizama, zahrđalih kotačića, bez iole goriva u predosjećaju smradova...

Nisam ja umorna...

Samo se skrivam ispod kamenja emocija koje mi rumenilom obraze oboja; rumenilom srama, rumenilom poraza, rumenilom bijesa...

Bježim od sebe u noći bez zvijezda, bježim glavom bez obzira od ljudi i slova, osmijeha bez istine, zagrljaja bez žara, daha bez života...

Okrećem glavu prema Ozu svojih utopija, priznajem nezrelost i neuhvatljivu Petar panovsku sjenu koja u meni kuha u kotlu neprihvatljivih manira - istina, znoja, suza i kapi krvi...

Ne, nisam ja umorna...

Samo spuštam pogled, upirem očima u vrhove vlastitih stopala poprskanih bljuvotinom tvojih laži, tvojih slova krasopisa umjetna, tvojih strahova - mojih zabluda...

Nisam ja umorna, uopće...

Samo sam zgađena slabošću vlastite duše, nemoćne da prepozna predatore, zvijeri koje mirišu na krv - moju krv! - čiji okus mi nepoznat stoji i dan danas, nakon svjetlosnih godina postojanja - ti ga poznaješ do u tančine, a ja sama sebi stranac...

Idi!

Bježi!

Ne gledam te u oči, ne gledam ni sebe, ne zbog straha, ne zbog tuge! 

Dišem u ponjave mokre od znoja dok snagu skupljam, dok skupljam krhotine vlastita srca i objašnjavam naivcu da odsada kuca samo za - sebe...

Odlazi dok se nisam skupila, dok nisam sve komadiće ponosom zalijepila, dok nisam pogled podigla... U oku mome krije se čista - savjest... 

Reže li ona oštrije od noža?

BULIMIJA

Oslobodi me!

Iz zatvora sebemržnje

Iz okova gađenja

Samoprijezira začaranog kruga

O oslobodi me!

Ovih zvijezda pred očima

Hladnog zagrljaja ploče

Posmrtnog mi kamena

Oslobodi me!

Očiju krvava pogleda

U zrcalu lica umrljana

Srama glave pognute

O oslobodi me!

Iz mene same izvedi me

Pokidaj lance krivnje

Želju u meni satri

Oslobodi me!

Prste mi polomi

Žuč mojoj utrobi vrati

Zube mi naoštri 

O oslobodi me!

Sljepila pred odrazom svojim

Okreni mi glavu

Pogled mi u sebe skreni

Čuješ li me?

Itko igdje -čuje li???

Krik iz utrobe suhe, jalove

Gdje srce odavno 

Kucati prestaje

Gdje su putevi izranjeni

Gorki, spaljeni

Očaj podno vrata pakla

Samoće strava

Užas svijesti 

Bivanja

Bez slobode snivanja

Na zgarištu ugasla vulkana

Koljena drobim

Kožu gulim

Na magmi ohlađenih uspomena

Krv puštam

Sebe robljem 

Sebi činim

Lanac kazni kratko seže

Oko vrata karike

Postojanja besmisla

Na mjesec lajem

Mjesec je u meni

Oslobodi me!

Sebe u trenutku

Sebe u dahu

U strahu

O, oslobodi me!

Slanih kapi na obrazima

Jada samopokore

Uvrnutih krivnji

Oslobodi me!

Vriska dokazivanja

U vodi ispljuvak

Promašenih zadataka

Oslobodi me...

Jesam li ja
U kamenu cvijet
Što inat tjera
Zarobljeništvu svom
Il' kamen što cvijetu
Slobodu krade?
U noći zvijezda
Što sjaji po svom
Ili sam noć
Što gasi sjaj?
U danu sunce
Koje oboji put
Il' put prašnjav
Što izrani trud?

Jesam li ja
U studeni žar
Što ugrije dah
Ili sam studen
Što polomi kosti
Do srži sva?
U oceanu luka
Što spokoj ti da
Il' bijesna voda
Što potopi brod?
Zora što košmare
Otjera proć
Ili sam mora
Što ubije san?

Jesam li ja
Žena za nježnost
Što otopit' će led
Ili sam led
Što volju ubi
U dodiru tvom?
Ljubavi gladna
Od začetka svog
Il' sam ja glad
Što proždire duh?
Oaza mira
U pustinji suhoj
Ili, pak, pustinja
Što oazu zatre?

Dva lica kovanice
Dvije strane ogledala
Sve sam ja nabrojano
I ništa nisam
Tek u pokojem slovu
Nazire se kraj
Traganje za sobom
Beskonačan put
Kad pomislim: "Evo me!"
Neminovno padam
Iz ponora nanovo
Tragajuć' za sobom
Sve sam ja rečeno
I - nisam ništa...

Autor fotografije: Marino Dobrina
Crtež i tekst: me myself

PISMO DJEČAKU

Ovo pišem tebi, prezgodni dječače savršenog tijela i predivnog lica, punih usana, prozirnih očiju i rukama koje zovu u svoj stisak.
Ja vidim tvoje fotografije; fotografije iz koji pršti seksualnost, đungla, divljina, mladost... Ja vidim slike tebe i zamišljam tvoje navike, ton tvog glasa, boju tvojih usana.
Ti također vidiš moje fotografije.
Mene, previše često našminkanu, isuviše često filtriranu, nasmiješenu - namještenu.
Ti vidiš isto ono što vidim i ja - varku...
Znaš, ti maleni dječače, ja nisam ono na što se ti, predivno stvorenje, noćima "pališ" i o čemu sanjariš u svojim budnostima. Ti, savršenstvo rimske mitologije, koji nemaš isto tako predivnu družicu kraj sebe, nego maštaš o prividu koje ti se smiješi s monitora - o meni...

Pa, da razbijem tvoje zablude, dok te zablude nisu ošamarile onda kada bude kasno...

Ja imam nekoliko djagnoza.
Ja nisam one, ali one čačkaju po meni. Ja se ne zovem njihovim imenom, ali one obavijaju moje dane, moje tijelo i moju stvarnost dok god Bog ne odluči drugačije.

Prvo i osnovno - ja nemam desno oko. Na mjestu mog oka, koje sam popušila u prometnoj, nalazi se plastična proteza. Ista ona proteza koja se, uslijed trljanja, može okrenuti i izgledati groteskno pa čak i ispasti - što mi se, vidi čuda, jednom prilikom i dogodilo u crkvi. Odskakutala jr moja proteza metre i metre ispred mene. Ok?
Ležim s mužem u krevetu, okrenem se prema njemu, zavodnički se nasmiješim, predem kao mačka, a on mi kaže:
"Maja, okrenulo ti se oko."
Jbt, neugodnjak. Ali, to je on. Njemu ne smeta. 
Na tu se protezu lijepe suze iz oka jer suzni kanal nemam, strgao se o šoferšajbu. Ni sinus taj nemam. I on je fasovao u susretu sa šajbom. Onda te suze, kad se skore, izgledaju - fuj. Kao očnio šmrlji. Znam da su ovo gadne riječi, jbg, ali to je moja stvarnost. I stvarnost mojih ukućana. Njima je to sve normalno.
Ali, ja to ne prikazujem na fejsu i instagramu. Ja to skrivam od virtualne zajednice koja cijeni samo ono estetski "hoch".

Druga stvar - na nekim papirima piše da imam Lupus. 
On ti, dušo moja vruća i sexy, jede moju kožu, kosu, obrve... On je opaka beštija i ja ti idem doktorima, vadim nalaze, ma, i za oko radim to isto, a sad i ovo, pa sam ti kod doktora malo češće.
Znaš, kosa mi opada u pečatima, to se kao zove Alopecija i popratna je pojava lupusa.Kad raširiš kosu na mom tjemenu vidiš rupe, sitne, a ima i jedna OGROMNA koja se malo - pomalo spaja sa onim sitnima. Ako želiš sex samnom, morati ćeš me uloviti dok još imam prirodnu kosu na glavi. Perika ionako čeka u ormaru. A s perikom ne namjeravam loviti ljubavnike. Zamisli da mi padne s glave usred akcije. Mada, sad kad znaš, ni to nije najgora stvar. Mom mužu rupe ne smetaju. Zapravo, on ih i ne vidi. On kaže da svim ženam opada kosa. I zaista vjeruje u to. 
Lupus ostavlja ožiljke na mom licu. Njih prikrijem puderom, ali i to me već umara. Prikrivanje, maskiranje, zataškavanje. Moderna medicine NEMA lijek za ovu dijagnozu. Mogu mackati prirodne kreme, balzame, kortikosteroide, mogu istraživati, jesti zdravo, nezdravo, zeleno ili crveno - nema garancije ni za što.
Obrve mi opadaju u intervalima. Još malo, čovječja ribica i ja moći ćemo biti seatre blizanke.
Imam i Reynaudov sindrom. To ti je kad mi pod hladnoćom ili bilo kakvim stresom prsti na rukama pobijele i izgubim osjet u njima. S takvim te prstima ne bih mogla milovati, čak ni po glavi. Ne bih osjetila ni tvoju kosu u toj savršenoj frizuri.

Treća stvar - ja sam prestara za glumu. Preumorna za igre. Previše dama za ševu preko mobitela. Preosjetljivog želuca za opscene fotografije ičijih spolovila kad to isto imam - doma. Moj muž TAKOĐER ima pimpek. A pimpek kao pimpek - služi za pišati i metnuti, oprosti na surovosti. Stvar je trenja. I ništa više.

Ne pljujem ja sada po sebi. Ja sam sve ovo što sam napisala apsorbirala. To je MOJ život. MOJA stvarnost. MOJI dani, dani u kojima brojim točkice na licu, dlačice u obrvama, modrice na nozi od pomanjkanja trombocita, pijem Beta glukane zbog očajno niskih leukocita, tražim rupe po tjemenu i molim Boga da ih ne  nađem. 
To je MOJA biorba, kako bi Hitler rekao - "Mein Kampf". I da, ja čitam, pišem, razmišljam. I umorna sam od uleta napaljenih dječaka koji ne žive u realnosti. Kojima je pimpek središte svijeta i, umjesto da praše curice oko sebe, onibi prašili ne mene, nego SLIKU mene. 

Možda bih se trebala prašiti, umjesto što razmišljam. Vjerujem da bih onda bila i manje bolesna, ali jbg, nismo svi isti. 
Zato ti ovo pišem. Ti si ideal ljepote. Muške ljepote. Markantan, sladak, zgodan, predivan, sexy. Zamisli sad mene kraj sebe. Ovakvu kakvom sam se opisala. Sa svim mojim sranjima.
Recimo: odemo ti i ja na vikend. Pobjegnemo od moje obitelji i od tvojih staraca. Hotel. Plaža. Ti i ja solo. Probudiš se, pogledaš me, meni desno oko zaljepljeno od suhoće, kapak za kapak, samo lijevo je otvoreno.
Prođeš mi rukom kroz kosu, ono trči - trči, vidi se čela.
Čim skinem šminku vidiš da mi je lice bez obrva - sa zorom nestale su sve boje, iz tvog lica, iz mog lica, iz tvojih prepona vatra otperjala.
Nos mi prekriva zaostala lezija od lupusa, na čelu imam trajan ožiljak od zamrzavanja aktivnim dušikom. Između onih 60 šavova od prometne, još me i te lezije "krase".

I dalje me želiš?
Drago mi je ako je odgovor potvrdan. Možda bih se onda mogla s tobom prasnuti i pod svjetlom.
Ali ne svjetlom ekrana. 
Nego pravim, živim svjetlom. U pravoj sobi. U stvarnom životu.

Samo moram pitati muža kako stoji s tim.
Možda bi mi htio pričuvati protezu dok sam s tobom.

Jesam li ti pričala
Lako je bilo pretvarati se
Smiješkom sakriti brazde duboke
Cikom prikriti jecanje
Ono jecanje što se u utrobi rodi
Klizne do jednjaka
Onda grlom ovlada
Kao Atila

Zadiviti svijet
Kvazi hrabrošću za koju
Muda nikada imala nisam
Klecavih koljena stajah pred Golijatom
Svijetom
Drhteći k'o trska
Savijena
Ne prelomljena

Glumeći da moja boja
Oboji svijet
Pa se tom svijetu ulagivah
Svom ružnoćom koju htjede
Svijet!
U kamenu tražih gnijezdo
Pa iz gnijezda bježah
Kamenu

Jesam li ti rekla
Da sakrivah sebe
U ledenim odajama sivih grota
Neumoljivo kidah vlastito meso
Oštrila sam oklope!
U blatu grcah
Blatu odbačenih sjena
Same sebe

Oblikovala sam sebe
Kako stijene htjedoše
U njinoj studeni promrzle sam prste
Ugrijati željela
Pognuta čela puzala pred čašću
Lovorike mi
K'o pogrebni pokrov
Pritisnule pleća

U kamenu okovana
Uklesana
Porobljena
K'o da sunce ljubi led
K'o da tama svjetlo iska
K'o da bivam gdje i nisam
Kap života gdje života
Nema...

Autor fotografije: Marino Dobrina
Autor crteža i pjesme: moja malenkost

Dugo sam pokušavala shvatiti tuđu mržnju. Onaj pogled u očima zbog kojeg mi se srce stisne u bolnom grču, a dušnik se stegne i ja odjednom hropćem kao utopljenik. Onaj pogled radi kojeg se osjetim kao dijete koje ne zna uzrok salvi psovki koje izlaze iz usta njegovog oca, a upućene su upravo njemu. Onaj pogled koji govori: "Gadiš mi se!"
Dugo sam sebe mijenjala da bih te poglede pokušala iskorijeniti. Da bih, bivajući "bolja", "zaslužila" ljubav namjesto mržnje i gađenja. Da bih "zaslužila" svoje mjesto na svijetu. U životu koji sam odabrala.
Dugo sam gledala svoj lik u zrcalu i pokušavala shvatiti koji dio sebe trebam amputirati da ne slušam i ne gledam taj otrov koji mi je nutrinu izrezao na komade, raskasapio meso, ostavio lokve krvi, bol nezacijeljene rane koja peče i razara dušu. Koja čini da mozak vrije, srce bubnja u ušima, pluća se bore za svaki udisaj ...
A onda, jedne večeri, u tim sam očima, iza mržnje, iza praznine u kojoj nema emocija, nema empatije, suosjećanja, humanosti, već čista i iskonska mržnja zaokuplja čitavu tamu tih očiju - ugledala lik koji mrzi i koji je - mržen...
Taj je lik - isti lik...
U oceanu te mržnje utopljenik i ubojica - jedno su. Na tim valovima nema mjesta ni za koga drugoga. Ako barka slučajna ribara uplovi u te tamne vode, neka ne pruža ruku utopljeniku jer će utopljenik postati.
More to je očaja i bijesa, tame koja vakuumom straha uništi svaki živi organizam i sama od sebe - živi...
Iskonsko to je zlo. Prije ikakvih entiteta postojalo je i opstojati će do svršetka svijeta. Dok On ne odluči drugačije.
U očima punim mržnje postoji samo jedan objekt - oči same.
U tim očima nema mene. One mene čak i ne vide. Vide samo siluete, sjene koje smetaju, koje iritiraju, koje su višak. Nije važno čija je sjena... Uopće...
Iz tih očiju isplovljava crnilo, a u njih ništa ući ne može.
Dugo sam tražila krivca u sebi, dugo sam ga i nalazila, jer, očima tim što daješ, one to i prožderu.
Dok ne dođu do srži.
Onda nema ništa osim oceana - mržnje...

Da je meni sebe

Okom tvojim vidjeti

Gledala bih nju

A ne sebe kakva postah

Ona bi na mjesečini

Ples svoj plesala

Sa nitima srebrnim

Prste svoje vezala

Ona bi u rosi 

Pronašla dragulje

I na vlati trave

Biserje u nizu

Da je meni sebe

Okom tvojim vidjeti

Vidjela bih pletenice

Oko glave kako skakuću

I gledala bih nju

U osmijeh pretočenu

Poput duge poslije potopa

Ona bi sjala

Usnama svojim

Svijetu bih pozdrav

Jutrima slala

Da je meni sebe

Okom tvojim vidjeti

Bila bih ja samo silueta

Koja podsjeća na sada

Blagi odsjaj onoga što nisam

Bez odijela koji

Strijeli gnjeva prkosi

Bez štita strahom izvezena

I bez rukavica da obzira

Spram sviju

Osim sebe

Da je meni sebe

Okom tvojim vidjeti

Bila bi to ljubav!

Ljubav to bi bila

Od početka pa do sada

I to djevojče što gledam

Rukama bi milovalo sebe

Ljubilo bi dijete to

Nježnost svoju sebi disalo

Sebi, u očima tvojim,

Živjelo

Da je meni sebe

Okom tvojim vidjeti

K'o što vidiš ti

Al' ne vidim ja

Ipak pišem hvala

Jer možda

Jednom

Ugledam i ja

Nju u sebi

Koju vidiš samo

Ti...

Ja...

Sebi stranac

Neprijatelj uglavnom

Nepoznata sjenka

U odrazu kukavnom

Smije se

I snuje

Neke bezglavo prazne

Raštrkane utopije...

Ja...

Nekim čudom

Ravne kičme

Stojim uspravno

Spram hirovite sačme

Čorak je il' metak pravi

Samo pucaj

I ne žali

Zatomit' će more jecaj...

Ja...

U toj riječi izgubljena

K'o Alisa sanjam čuda

Od tog sloga pišem stih

Možda samo dvorska luda

Tko to stoji

Usred bure, kiše, vala?

Tko se vara da je netko,

K'o zabludjela budala?

Dodajte opis

Zrnce zahvalnosti...

Ispričat' ću vam jednu priču...

Prije 2 godine, negdje u ovo vrijeme, u moj je život ušla jedna, za modernu medicinu "neizlječiva" bolest koja je svojim prisustvom u i na mom tijelu uzrokovala svakakva sranja. Uz opadanje kose, obrva i generalno dlaka po tijelu, upaljene lezije po licu i ožiljke te neizostavno niske leukocite, Reynaudov sindrom i konstantan osjećaj hladnoće, LUPUS mi je oteo ono što je cijeli život bilo dio mene, moja nasušna potreba kao zrak koji dišem - sunce i more.

Neću pričati priče od početka. Na mom blogu graciaO01.blogger.com sve je zapisano.

Ono što htjedoh reći jest da se ni dan danas ne mirim sa svojom dijagnozom. Zapravo, pomirena sam sa slovima na papiru. Ali ne i s konačnošću. Kako to? Jutros se ostvarila moja duboka molitva koju sam, ove zime tjednima meditirala, uz Isusa, sa Isusom i po Isusu. Ostvarila se do u tančine. Do najsitnijeg detalja.

Jutros, u 8 i 15, došla sam na "svoju" plažu. Promatrala more stojeći u hladu, bježeći od zraka koje me ranjavaju. Skinula sam se i očekivala "led ledeni". Oko mene nije bilo nikoga osim Vatrogasaca koji su prali plažu šmrkom. Predivan osjećaj slobode, a s druge strane strepnja...

Zakoračila sam u more i nakon toga više ništa nije bilo važno.

Samo more i - ja...

Doma sam!!! Ja sam zaista doma!!!

Uronila sam u to moje prijateljsko more, dopustila sam da me obgrli čitavu, kao ljubavnik odbjeglu svoju dragu, kao majka sina koji s ratišta dolazi kući... Kao more - mene, njegovu.

Ono zna da pripadam tu, među valove, među zrnca soli, među jata riba...ni one me se ne boje. Prepoznale su me...

Plivala sam kao da nikada plivala nisam...U glavi vrtila svoju meditaciju. Ispred sebe vidjela svoj otok, pored mene grote, more, ispod mene prozirno more i svaka šara na ribi koja mi se vrti oko nogu... Iza mene blago sunce, čuva mi leđa.

I On kraj mene. Do u detalj, sve onako kako sam molila dok sam, usred zime, omotana šalom hodala pokraj jezera.

Šapućem usnama, kličem u duši:

"Hvala Ti, Isuse! Hvala Ti, Isuse!"

Vjera, vjera i samo vjera... 

"Molite kao da ste već primili!"

Zamislite sve što želite, kao da već posjedujete.

Razvijte u sebi zahvalnost unaprijed. Radujte se unaprijed. Smiješite se unaprijed. Koliko god paradoksalno izgledalo.

I biti će vam dano...